UVOD

• "Jao meni ako Evanđelja ne navješćujem"[1]. Uistinu jao meni ako nemam u srcu misiju ad gentes - spasenje svih ljudi. Ovaj krik Svetoga Pavla je tema, ako tako možemo reći, ovog diplomskog rada. I uistinu, gledajući današnjeg čovjeka koji je uronjen u mentalitet potrošačkog materijalizma, u duboki indiferentizam, ali koji sa druge strane očajnički traži smisao, i vapi za nebom koje je upisano u srcu kao neka nostalgija za izgubljenim rajem - gledajući to, kako ne zavapiti sa svetim ocem: "golemo mnoštvo ljudi, koje Otac ljubi i za koje je poslao Sina svoga, očito hitno trebaju misiju"[2]. U svijetu postoje 4 milijarde ljudi koji nikada nisu čuli Radosnu Vijest. Svijet je potreban Kerigme. Potreban je Isusa Krista. Nevjerojatno je kako je moguće ostati ravnodušan pred ovom potrebom: najvećom od svih. Ova potreba stiže do nas svaki put kada čovjek padne u ropstvo Đavla: ropstvo alkohola, droge, ubojstva, zavisti, mržnje, što u konačnici prouzrokuje duhovnu, mentalnu i fizičku samo-destrukciju, prazninu, besmisao i puno puta samoubojstvo. Vapaj tih ljudi je vapaj upućen nama, što više, to je zahtjev: Pomozite nam![3] I uistinu jao onome tko je otkrio svoje krštenje, koji je besplatno primio život vječni od Krista preko Crkve a ne naviješta ga dalje, jao onome koji ostaje indiferentan u svojim komotnostima. Kaže papa Ivan Pavao II da ne samo da se neće spasiti nego će biti i strože suđen[4]. Strože suđen zbog toga što i pakao ima vlastite razine i dubine. Kriza misije je krize vjere u Božjem narodu[5]. Ova kriza vjere je jako bolna za Crkvu tim više što se pokazuje u "nedostatku revnosti, to teži što dolazi iznutra (iz Crkve); pokazuje se kao umornost i razočarenje, kao otupjelost i nezainteresiranost, a posebno kao nedostatak veselja i nade."[6]. Sveti Ivan Pavao II će dodati još i "duh mlitavosti i vrlo raširen indiferentizam među kršćanima"[7], dok papa Franjo govoreći o egoističnoj mlitavosti kaže:

Golem broji ljudi još uvijek čeka Krista. Golemi broj ljudi živi u kandžama Sotone, robovi svojih strasti i smrti, maltretirani i umorni od grijeha, prazni i u beznađu od besmislenosti života kojim žive na rubu samoubojstva. Ovi ljudi ne znaju da postoji jedan kojih ih ljubi - Isus Krist, koji je dao život za njih, koji je zaljubljen u njih poput zaručnika u svoju zaručnicu, koji ima moć da ih spasi iz tiranije đavla, grijeha i smrti. Oni još čekaju anđela - poslanika, navjestitelja koji će mu donijeti Radosnu Vijest - Krista. Neizmjerno blago vjere koje izvire iz vode krštenja gaji u nama ovu tjeskobu - tjeskobu apostola da drugima navijestimo Krista. I zato:

"Ne možemo ostati mirni pomišljajući na milijune svoje braće i sestara koji su također otkupljeni Kristovom krvlju, koji žive ne znajući za Božju ljubav. Za svakog vjernika, kao i za cijelu Crkvu, pitanje misije mora biti na prvome mjestu, jer je riječ o vječnoj sudbini ljudi i odgovoru na tajanstveni i milosrdni Božji naum"[12]

I MISIJA AD GENTES[13]

· Pojam »misija ad gentes«

Pojam "misija" svoj korijen ima u latinskoj riječi »missio« koja znači poslanje, zadaća, ovlast ili nalog. Nekoć je imala profano značenje i koristila se u prilikama otpuštanja zarobljenika i utamničenika na slobodu, ili se pak odnosila na dopuštanje gladijatorima da prestanu s borbom, kada bi ih vladar pomilovao. Nekoć se i mornare nazivalo misionarima, budući da su prenosili poruke iz jednog kraja u drugi. Mi kada govorimo o misiji govorimo o evangelizatorskom djelu Crkve među narodima (ad gentes) koji još nisu upoznali evanđelje.

Pojam »ad gentes« dolazi također iz latinskog jezika i znači narodima. U perspektivi Starog Zavjeta i u biblijskom jeziku ljudski se rod dijeli na dva dijela. S jedne strane je Izrael, narod Božji (heb. 'am - grč. laos )[14] kojem je pripalo izabranje, savez, Božja obećanja, a sa druge strane narodi (heb. gojim (psi) - grč. ethne )[15]. To razlikovanje je prije svega religiozno. Narodi su oni koji ne poznaju Jahvu (pogani, tuđinci), dok je narod Božji izabrani narod, Božja svojina.

• Misija ad gentes u povijesti spasenja

2.1 Misija ad gentes u Svetom pismu

Ideja da Bog šalje svoje poslanike nije strana nekršćanskim religijama. Pa tako Muhamed smatra sebe da je "Božji izaslanik", u grčkom poganstvu, Epiktet smatra sebe "izaslanik bogova", a u hermetizmu: upućenik ima poslanje da bude »vođom" kako bi spasio ljudski rod. U biblijskoj objavi ideja poslanja ima umnogome drugačije koordinate. Ona je potpuno usmjerena prema povijesti spasenja.[16]

Stari Zavjet je knjiga evangelizacije i reevangelizacije. Božji plan spasenja za cijelo čovječanstvo počinje tako što Jahve intervenira i evangelizira svoj narod. Pa tako Bog poziva i šalje Nou i on ga sluša. Abraham se po vjeri pušta da bude sam evangeliziran i tako postaje sposoban da bude početak evangelizacije i time nastanka Božjeg naroda i Božje ekonomije spasenja. Ta misija se nastavlja preko Jakova i Josipa, a onda dobiva nov impuls u Mojsiju koji izvodi narod iz ropstva preko pustinje u kojoj sklapa s Bogom savez. Nakon Mojsija je Jošua koji je izveo narod iz pustinje i uveo ga je u obećanu zemlju. Kasnije evangelizaciju Božjeg naroda vrše suci, neki kraljevi i proroci, tako što su opominjali narod na vjernost savezu, pokazivali grijeh i nevjeru, te ukazivali na nove perspektive u koje ih Bog želi odvesti ako mu se narod vrati.[17] U cijeloj povijesti spasenja vidimo kako Bog daje misiju - poslanje određenim ljudima u određenom razdoblju, kako bi evangelizirao svoj narod-Izraela i preko njega cijeli svijet. Izrael u početku ne poduzima nikakve misijske pothvate među poganima, već oni sami trebaju doći Izraelu[18]. Izrael je pozvan da postane narod koji donosi svjetlo svemu čovječanstvu. Misao da će svi narodi imati udioništvo u izabranom narodu postoji već u klici Abrahamova poziva (Post. 12,3). Od izgnanstva u babilon pa nadalje, Izrael postaje svjestan toga poslanja. On za sebe zna da je sluga Jahvin koga je Jahve poslao kao glasnika (Iz. 42,19), kao svjedoka da pred poganskim narodima pokaže da je Jahve jedini Bog (Iz. 43,10-12; 44,8). Dakle, nije više riječ o pokopavanju poganskih naroda (Ps.47,4) već o njihovu obraćenju[19]. Kasnije, u vrijeme Isusa Krista vidimo da je židovstvo postalo aktivnije u misijskom radu[20]. Tako imamo "prozelite" to jest pogane koji su prešli na židovstvo obrednim pranjem, uranjanjem i obrezanjem, i takozvani "bogobojazni" - pogani koji su bili skloni židovstvu, koji su obdržavali samo neke zapovijedi. Oni su, možemo reći, plod misije među poganima u židovstvu. Napokon, Izrael teži da postane misionarski narod. To se osobito vidi u aleksandrijskoj sredini, gdje su njegove svete knjige prevedene na grčki jezik. Tijekom povijesti, Izrael malo po malo, postaje svjestan da njegovo izabranje sadrži sveopće poslanje[21]. Slanjem božjih glasnika, Bog želi da cijeli izabrani narod postane misijski.

U Novom Zavjetu Bog šalje Ivana Krstitelja, posljednjeg i najvećeg proroka, da pripremi narod za dolazak mesije, koji će objaviti svu istinu i donijeti spasenje i život (usp. Iv 3,17; 5,24). Ali to poslanje ostaje samo unutar Izraela. Isus je bio poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt. 15,24). Jer najprije je njima - Izraelu, upućena riječ spasenja kako bi se obratili i postali svjesni providonosnog poslanja, svjedočeći o Bogu i njegovu kraljevstvu pred svim narodima svijeta[22]. Budući da nisu prihvatili Riječ, Bog je ponudio spasenje poganima (narodima)[23]. Krist ovo poslanje svim narodima, nastavlja preko apostola, (Mt. 28,19) dajući im zapovijed, prvu zapovijed poslije svoga uskrsnuća, da idu i učine učenike sve narode. U ispunjenju tog poslanja apostoli i Crkva nije prepuštena samoj sebi, svojim snagama, već Sin - Krist, šalje Branitelja - Duha Svetoga (Iv 15,26) kako bi mogli to poslanje ispunjavati njegovom snagom.

Iz ovoga vidimo da je cijelo pismo prožeto misijom. Bog, intervenira preko misije i cijela povijest spasenja, cijeli Stari i Novi Zavjet se temelji na poslanju. Božja intervencija prolazi uvijek preko konkretnih osoba, preko konkretnog poslanja - misije[24]. Napokon, Crkva je rođena iz poslanja, evangelizacijskim djelovanjem Isusa i Dvanestorice. A kada je rođena iz poslanja Isus je također šalje[25]. A kao vrhunac cijele povijesti spasenja je upravo misija ad gentes. Privesti sve narode k Bogu. Donijeti spasenje svakom stvorenju. To je ujedno i prvi razlog postojanja Crkve[26], kao i njena najveća dužnost[27].

U biblijskom smislu, poslanje je uvjet spasenja[28]. Sveti Pavao govori da spasenje dolazi po vjeri, a vjera se rađa iz propovijedanja, dok propovijedanje nema bez poslanja[29]. Isto u drugoj poslanici veli: da Bog želi spasiti ljude ludošću kerigme. Kerigma se pak, ne može navijestiti bez poslanja. Prema tome možemo reći, da nema spasenja bez vjere u poruku[30] - kerigmu. Kerigma se pak, ne može navijestiti ako prije nije primljena, jer nitko ne može evangelizirati ako sam prije nije bio evangeliziran[31]. I na kraju svi se ljudi, i oni koji ne upoznaše Boga, mogu spasiti po Isusu Kristu, po Kristovom poslanju, njegovim zaslugama[32]. Otac je poslao Sina kao spasitelja svijeta[33]. To je svjedočanstvo apostola. Prema tome, bez poslanja nema spasenja.

2.2 Kratki pregled misije ad gentes kroz povijest Crkve

Prva misija ad gentes u povijesti Crkve je zasigurno bila na dan Duhova, kada je Duh životvorni izazvao eksploziju radosti u naviještanju i svjedočenju sve do smrti. Prvi su navještaj Petra slušali uglavnom pogani: perzijci, mezopotamci, rimljani, krečani, arapi itd. Do tada su učenici bili zatvoreni, strašljivi i nitko se nije micao. Misija ad gentes koja se ostvarivala u povijesti Crkve je zasigurno volja Očeva, koja se je u Sinu, preko Duha Svetoga počela ostvarivati od dana pedesetnice pa sve do danas.

Mjesto gdje se davao prvi navještaj u prvim stoljećima Crkve bile su sinagoge ali i tržnice, trgovi, javne dvorane i kuće koje Pavao u svojim poslanicama spominje kao glavna mjesta širenja evanđelja. Ono što je zapanjilo pogane, tako da su se dali krstiti, nije bilo samo prvi navještaj, navještaj kerigme, već to da su vidjeli ostvarenu Riječ u kršćanima. Stoga, ono što je ostavljalo snažan dojam na pogane je:

• Način kako su živjeli kršćani, odnosno sklad između života i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih učenja;
• Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na kastu, rasu, stalež i spol.
• Radost koja je isijavala iz kršćana koju je nije mogla ugasiti ni progon ni smaknuće.
• Čuda. Ali kako je vrijeme prolazilo čuda su igrala sve manju ulogu u evangelizaciji. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u povijesti Crkve[34]

Prva Crkva se nevjerojatno brzo širila među poganima. Veliku ulogu za to je imao Pavao koji je evangelizirao po maloj aziji, evropi sve do Rima. On je naviještao najprije u sinagogama a onda među poganima diljem rimskog carstva. Ali ne samo Pavao, nego i drugi apostoli su djelovali među poganima. Neke predaje govore da je Bartolomej bio u Armeniju, Marko iz Rima je išao evangelizirati Egipat, Andrijin posjećuje Skite i evangelizira područje današnje Albanije, a Toma, po predaji evangelizira Indiju.

Dvije stvari su fascinantne iz ovog razdoblja misije ad gentes. Prva je ta da su prvi kršćani bili izuzetno pokretljivi tj. da ih je gonila nezemaljska gorljivost. To zaključujemo upravo iz toga, ako pogledamo kako se kršćanstvo u prvim stoljećima širilo. Godine 100. broj se samo nekoliko tisuća kršćana. Oko godine 200. bilo ih je već nekoliko desetaka tisuća. Godine 300. broj kršćana se povećao na 7-8 milijuna, a oko godine 400. možda već 14-18 milijuna. Naravno sve su to samo pokušaji[35] da se broj kršćana približno ocijeni, a takvi su pokušaji uvijek malo problematični.[36] Ali u svakom slučaju činjenica je da se Radosna vijest jako brzo širila. Druga je činjenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari, što govori da je poslanje namijenjeno svim kršćanima a ne samo apostolima.

Već koncem trećeg i početkom četvrtog stoljeća dolazi do pojave masovnosti Crkve, te vrijeme tromosti kršćana kada su se mnogi kršćani usalili, postali mlaki. To se jasno vidjelo za vrijeme Decijeva progonstva sredinom trećeg stoljeća, kada se dogodilo da je veliki broj kršćana otpalo ili glumilo otpad. Razlog tome je prije svega zbog površne evangelizacije. Uslijed općenarodnog prihvaćanja kršćanstva cijeli su narodi postajali kršćanski, bez prethodnog katekumenata. Krštenje je često bilo znak podređivanja stranom osvajaču. Posljedica ovoga je bila ta, da čarobnjaštva, magije i poganski običaji nisu izumrli, već su bili prisutni u velikom broju među pokrštenicima. Ova pojava od ovog vrjemena postaje česta pojava u Evropi, posebice u vrijeme Karla Velikog. Zbog toga, misionari će morati katehizirati i dati prvi navještaj, u većini slučajeva praktično krštenim poganima, koji su to i ostali poslije krštenja. Taj proces pokršćanjenja će trajati stoljećima.

U četvrtom stoljeću započela je provala barbara. U ovo vrijeme pa kroz stoljeća, misija Crkve se usmjeravala najviše u evangelizaciju već pokrštenih naroda. Ali su također bile i velike misije pogana, koji su predvodili veliki misionari. Spomenut ćemo samo neke: Vulfila je prvi donio evanđelje u arijevskom obliku među barbarima. Avit iz Vienne je misijonario među Bur-gundarima, a Remigije iz Reimsa je bio misionar među Fancima[37], onda sv. Patrik, veliki misionar Irske, koji je obnovio redovništvo i evangelizirao, preko putujućih misionara, osnivajući samostane kao središta kršćanskog života. Posle njega spomenimo samo kako veliku važnost ima djelo sv. Benedikta iz Nursije, koji je možemo reći, otvorio novi tip misije, tako što je gradio samostane, dok se je okolo samostana spontano naseljavale kršćanske obitelji. Na taj način su se stvarale male kršćanske zajednice koje su svjedočile živu Crkvu. Prvi značajni i najveći anglosaski misionar bio je Wilfried, biskup u Yorku, i njegovi učenici Egbert i Wigbert. Kasnije misija među slavenima, koji zasigurno najvažniju ulogu imaju sveta braća Ćiril i Metod kao i njegovi učenici Kliment i Naum.

U srednjem vijeku za misiju ad gentes bili su najznačajniji tkz. prosjački redovi, posebno Dominikov red propovjednika i Franjin red male braće. Oni su imali nadahnuće naviještati i svjedočiti Radosnu vijest živeći evanđeosko siromaštvo. Tako se je sv. Franjo 1212. god. uputio prema istoku da navijesti Radosnu vijest muslimanima. Propovijedao je pred sultanom El-Kamilom i ishodio je dozvolu da smiju propovijedati muslimanima. Kasnije franjevački su misionari, gonjeni gorljivošću da donesu Radosnu vijest poganima, doprli do Armenije, Perzije, središnje Azije, pa sve do Kine. A Ivan iz Montecorvina je djelovao kao misionar u Mongoliji i Kini. Preveo je Novi zavjet i Psaltir na kineski jezik i kasnije postao prvi nadbiskup Khambaliku (današnji Peking).[38] U šesnaestom stoljeću rađa se veliki Ignacije Loyola, koji osniva Družbu Isusovu koja je vršila svoje poslanje praktično po cijelom svijetu. Misijsku djelatnost je Družba razvila u novom svijetu Amerike, Indije Japana i Kine. Važan misionar dalekog istoka je bio i Frano Ksaverski, Matteo Ricci, Adam Schall von Bell koji su također bili Isusovaci.

Misija ad gentes u Americi počinje neposredno po otkrivanju ovog kontinenta 1492. god. Misija je došla sa španjolskim i portugalskim osvajačima. Ali su se njihove namjere brzo sukobile. Uska suradnja između misionara i osvajača vrlo je žalosna činjenica. Zbog kolonijalne politike Španjolaca i Portugalaca i prisilnih obraćenja, domaći je svijet kršćanstvo smatralo religijom pljačkaša i tlačitelja, a to je prigovor na koji kršćanski misionari nailaze sve do današnjega dana[39]. Misionari su morali voditi veliku borbu protiv porobljavanje domoroca. Misija ad gentes u Americi je funkcionirala tako da je imala centre evangelizacije[40] od kojih se kretalo u dalji navještaj u udaljena misijska mjesta koje su se zvale "doctrinas".

Misija ad gentes u Africi i Aziji je bila vrlo zanimljiva. Rodila je mnogo mučenika. U zapadnu Afriku po trgovačkim enklavama dolazila je misija iz Portugala. Na području Konga i Angole misiju su uglavnom vodili kapucini. Tamo je svoj život za navještaj evanđelja položilo četiristo kapucinskih misionara. U istočnoj Africi misiju su vodili dominikanci i isusovci. Veliki problem za misiju u Africi bila je trgovina crnim robljem. S druge strane na azijskom kontinentu misija je išla jako teško. Na jugozapadu Azije vladao je islam, na jugu hinduizam i budizam a na jugoistoku u Kini konfucionizm. Važna karakteristika misije ad gentes u Aziji bila je ta da su obraćenja i misije išle od malih kršćanskih zajednica, a ne od političke vlasti prema narodu.[41] Važne misionare Azije smo već spomenuli.

Misija ad gentes u 20. stoljeću ulazi u malu krizu. U europi se javlja sekularizam, kao posljedica dva svjetska rata i raznih destruktivnih filozofija kao i napredak znanosti. Europa sada postaje misijsko područje koje vapi za novom evangelizacijom. Drugi Vatikanski koncil ohrabruje i daje novi polet misijama. Misije na kontinentima Afrike, Azije i Oceanije ovise o kolonijalnoj sili koja je posjedovala dotično područje. U 21 stoljeću možemo vidjeti novi polet evangelizacije preko post-koncilskih stvarnosti.

Na kraju ovog jako kratkog pregleda misije ad gentes kroz povijest Crkve, ostaje nam da kažemo sa Papom Ivanom Pavlom II da je misija ad gentes tek na početku[42].

• Narav i važnost Misije ad gentes

Narav i važnost misije ad gentes je nekako najbolje obuhvatila enciklika Ivana Pavla II "Redemptoris missio". Iz tog razloga ću se najviše njome služiti u ovom poglavlju.

Razlog ovog dokumenta je zasigurno kriza misije ad gentes u Crkvi. Slabljenje misije ad gentes je znak krize vjere. Papa na samom početku dokumenta govori o tome kada piše:

"posebna misija ad gentes čini se da slabi, što je svakako u raskoraku s uputama Sabora i kasnijeg učiteljstva. Unutrašnje i vanjske poteškoće oslabile su misijski zanos Crkve i spram nekršćana, i to mora uznemiriti sve one koji u Krista vjeruju. Jer u povijesti Crkve misijski žar vazda bijaše znak životnosti, i obrnuto, njegovo opadanje znak krize vjere."[43]

3.1 Zašto misija ad gentes?

Prije svega, misija ad gentes je volja Očeva, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji dade samoga sebe kao otkup mjesto sviju, i nema ni u kome drugom spasenje osim po Isusu Kristu.[44] Po misiji ad gentes, dakle, ispunjavamo Božju volju, ostvarujemo povijest spasenja, satiremo đavolsku vlast i vršimo očitovanje - epifaniju samoga Boga.[45] Bog je spasio svijet po misiji - poslanju. Otac daje poslanje Sinu, da istrgne ljude iz vlasti tame i sotone[46] i pomiri ih s Bogom kao pravi posrednik između Boga i ljudi. Sin je poslao Duha Svetoga od Oca da bi ujedinio Crkvu, dao joj zajedništvo i darove, kako bi ulio u srca kršćana isti duh poslanja koji je imao sami Krist. Napokon Bog daje poslanje i samoj Crkvi - nama, kako bi preko nas Bog mogao ostvarivati povijest spasenja i spasio sve ljude na zemlji. Upravo zato je Crkva po svojoj naravi misionarska i ne može ne naviještati Radosnu Vijest.[47] Uostalom "misija ad gentes je najveća i najsvetija dužnost Crkve"[48]

Drugi razlog, koji proističe iz prethodno rečenog je to, da je poslanje nužno i dužnost je svakoga kršćanina, a ta dužnost navještaja evanđelja svih kršćana je posljedica krštenja[49]. Svaki kršćanin, ukoliko je kršćanin ima ovoga misijskog poleta, ovog misijskog duha koji je imao sam Isus Krist: Spasenje svih ljudi. Naime, ovaj Duh Isusa Krista dolazi od pashalnog misterija jer je Krist svojom smrću uništio našu smrt i uskrsnuo radi našega opravdanja, darovao nam život, te smo djeca Božja i imamo njegovu narav, novo smo stvorenje koje ljubi kao što je on ljubio nas.[50] To potvrđuje i enciklika "Dives in misericordia" kada kaže: "Ljubav ne čini samo dobro, nego omogućuje također udioništvo u životu samoga Boga: Oca, Sina i Duha Svetoga. Naime onaj koji ljubi želi se darovati."[51] Prema tome Crkva nije svrha samoj sebi. Ona po ljubavi koju je primila od Boga ne smije prešutjeti da je Isus došao otkriti lice Božje te, po križu i uskrsnuću, za sve ljude zaslužio spasenje. Ova ljubav, koja se daruje, je Isus Krist ali i svaki kršćanin koji je jedno s Kristom. Oni koji su otvoreni Radosnoj Vijesti, ova Ljubav oslobađa od svake otuđenosti i izgubljenosti, od ropstva grijeha i smrti, daje smisao životu i taj čovjek postaje novo stvorenje, ima narav Božju, postaje dijete Božje koje ljubi neprijatelja, koji ljubi u dimenziji križa. Evo, upravo ova novost života koju posjeduje svaki kršćanin traže svi ljudi.[52] Traže je, jer u čovjeku je upisana čežnja za nebom. [53]

"Eto zašto misija, osim iz izričite Gospodnje zapovijedi, proizlazi iz britka zahtjeva Božjeg života u nama. Oni koji su uključeni u Katoličku Crkvu moraju se osjetiti povlaštenima i stoga dužnima svjedočiti vjeru i kršćanski život, kao služenje braći i pravedan odgovor Bogu, svjesni da svoj odlični položaj nemaju pripisati svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; a ako njoj ne odgovaraju mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože suđeni"[54]

3.2 Narav misije ad gentes

Misija ad gentes je posebna, prvotna, bitna i nikada gotova misionarska zadaća koju Krist svakodnevno povjerava svojoj Crkvi.[55] Ona je usmjerena tamo gdje Krist i njegovo evanđelje nisu još poznati ili gdje još nema zrelih kršćanskih zajednica da bi mogle utjeloviti vjeru u vlastitim prilikama i navijestiti je drugim ljudskim skupinama. Dakle usmjerena je na područja gdje nema kršćanskih zajednica ili ih ima ali nisu jasan znak kršćanske prisutnosti ili pak gdje zajednicama nedostaje dinamizam da bi evangelizirale i katehizirale. Budući da je, kako kaže papa Ivan Pavao II, očito da Kerigma ne dopire do pogana uobičajenim putovima pastoralnog djelovanja, misija ad gentes u tom smislu ne poznaje nikakva teritorijalna područja i nema granica. Današnji Areopag koji treba evangelizirati su ljudi koji ne poznajući Krista, koji trče za materijalnim blagostanjem, utopljeni u mentalitet potrošačkog materijalizma, a s druge strane očajnički traže smisao. Upravo misija ad gentes daje odgovor na ovo traženje čovjeka jer vodi susretu s Bogom i daje smisao života. [56] Misija ad gentes se degradira i izlazi iz zamisli Božje ako bi se svodila samo na pomoć siromašnima, doprinos siromašnih, promicanje razvoja, obranu ljudskih prava itd., "njezina prvotna zadaća je nešto drugo: siromasi su gladni Boga, ne samo kruha i slobode"[57]. Misija ad gentes mora prije svega naviještati spasenje, osnivajući zajednice koje će biti znak Božje prisutnosti i to će biti oruđe oslobođenja u svakom smislu.[58]

Misija ad gentes ima nekoliko važnih elemenata:

Svjedočenje. To je prvi oblik misije. Misija ad gentes nije ništa drugo nego epifanija, gdje se Bog - po misiji - vidljivo uprisutnjuje u povijesti spasenja preko konkretnih ljudi[59]. Svjedočanstvo kršćanina je prvi i nezamjenjiv dio misije ad gentes. Prvi oblik svjedočenja je svakako sam život misionara, u kršćanskoj obitelji i zajednici tj. novi način ponašanja, koji se očituje u međusobnim odnosima - zajedništvu, u ljubavi u dimenziji križa i u poniznosti sa samim sobom i drugima. To ne znači da se ne treba ponašati srčano i proročki pred ljudima kojima su poslati. To je upravo najveći i najautentičniji znak Božje prisutnosti - epifanije: zajedništvo, ljubav, poniznost i srčanost. Svjedočenje, nadalje nije samo za misiju ad gentes već za sve kršćane. [60] Tako da upravo u svjedočenju svaki kršćanin može biti misionar, biti u poslanju ad gentes, bilo laik, svećenik, redovnik, ili u obitelji. Svaki kršćanin ukoliko je kršćanin je i ujedno i misionar.[61] I isto tako misionar nije misionar ukoliko nije kršćanin, ukoliko ne svjedoči svojim životom pobjedu Isusa Krista. A to je moguće jedino samo ako je dijete Božje tj. ako ima narav Boga.

Navještaj Kerigme. Svako svjedočanstvo će biti nedostatno, jer se i najbolje svjedočanstvo na kraju pokaže nemoćnim ako ne bude obrazloženo u navještaju kerigme. U misiji ad gentes trajno i nezamjenjivo prvenstvo ima navještaj Kerigme. Navještaj kerigme ima tako važno mjesto u evangelizaciji da se često uzima kao njena istoznačnica. Ona je srž misije ad gentes i života cijele Crkve i stoga stožer je cijele evangelizacije. Navještaj Radosne Vijesti uvodi u misteriji ljubavi Boga koja zove slušatelja, daje čovjeku mogućnost da u Kristu stupi s njim u intimni odnos ljubavi i otvori srce za obraćenje. Prema tome upravo navještaj Kerigme je stožer spasenja, jer iz navještaja Kerigme se rađa vjera - koja je nužna za spasenje[62]. Zato Crkva prethodi našu vjeru, rađa je (u navještaju Kerigme), podržava i hrani (u zajednici). Iz navještaja Kerigme se rađa vjera i svaka zajednica napreduje u onoj mjeri kako je osobno odgovorila na taj navještaj. Upravo zbog toga Crkva ne može, i ne bi smjela ljude lišiti Kerigme, da ih Bog ljubi upravo u njihovim grijesima i da ih želi spasiti. [63]

Kerigmu može navijestiti samo onaj koji je svjedok uskrsnuća Isusa Krista. Svaki čovjek trpi tiraniju smrti, i pokušavajući se oduprijeti ovoj tiraniji pada u grijeh, i postaje rob đavla. Krist raspeti, umrli i uskrsli je pobijedio Zlo, grijeh i smrt. Po njemu dolazi oslobođenje od grijeha i darivanje novog božanskog života. Zbog toga Kerigmu može navijestiti samo onaj koji je svjedok toga tj. koji je svjedok uskrsnuća Isusa Krista. Jer to je upravo i predmet navještaja Kerigme.[64]

Kerigma naposljetku, nije nikada osoban čin već čin zajednice koja šalje i podržava. Iz toga, Kerigma mora biti navještena iskreno, odvažno, hrabro i u zanosu koji dolazi od toga da je navjestitelj svjedok uskrsnuća, svjedok onoga što iščekuju i u dubini traže svi narodi. Ovo svjedočanstvo se mora pokazati u misiji ad gentes sve do darivanje života. Zato misija ad gentes ne odustaje od navještaja Kerigme niti u neprijateljskom ili ravnodušnom okruženju, jer ona nije svjedok neke ljudske istine, već jednog događaja - uskrsnuća.[65]

Obraćenje. Obraćenje je dar Božji. Ono je plod navještaja Kerigme. Ono nije jednom zauvijek već traje cijeli život, zahtijevajući neprestano prelaženje od "života po tijelu" na "život po Duhu"[66], iz smrti u život, tj. činiti pashu tokom cijelog života. Prema tome na obraćenje su pozvani svi - i onaj koji naviješta i onaj koji sluša. Zato će reći papa u enciklici da "ne možemo propovijedati obraćenje ako se mi sami svakog dana ne obraćamo".[67] Bez svakidašnjeg osobnog obraćenja bili bi licemjeri i sablazan drugome.

Danas je poziv na obraćenje u misijama u krizi. U krizi je zbog ljudskih obzira, zbog straha od optužba prozelitizma, zbog krive teologije gdje se misli da je dovoljno stvoriti zajednice kadre boriti se za pravdu, slobodu, mir i solidarnost. No zaboravlja se, kaže papa Ivan Pavao II, da svaka osoba ima pravo čuti Kerigmu. I onaj koji ima otvoreno uho za Kerigmu govori zajedno sa narodom: "što nam je činiti, braćo? Petar će im: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit će te dar, Duha Svetoga"[68]

Katekumenat. Novoobraćenik nakon primljene kerigme, ima potrebe duhovnog puta - katekumenata, gdje će se pomalo, povezujući se po vjeri sa pashalnim misterijem, prelaziti iz starog čovjeka u novoga čovjeka - dovršena u Kristu. Taj prijelaz zahtjeva promjenu mentaliteta, mišljenja i ponašanja. Ova promjena se mora jasno pokazati za vrijeme katekumenata. Katekumenat u misiji ad gentes ne smije biti samo puko izlaganje dogmi već razdoblje inicijacije koje će biti dovoljno dugo kako bi se katekumen potpuno sjedinio sa Isusom Kristom. Tako katekumenat se ima vršiti u etapama, provjeravajući u skrutinjima (provjera) zrelost katekumena. Svaka etapa do krštenja ima svoje obrede koje se imaju postupno obaviti - uvodeći u život vjere, liturgije i ljubav naroda Božjega. Tako će se najbolje pripremiti za krštenje, oslobođeni od vlasti tame[69], sakramentima kršćanske inicijacije i s Kristom su-umrli, su-pokopani, i su-uskrsnuli, primaju Duha posinjenja te s cjelokupnim narodom Božjim slave spomen-čin - Pashu - smrti i uskrsnuća Gospodinova.[70] Zbog toga je katekumenat i kršćanska inicijacija nužna za misijo ad gentes. Bez toga misija bi bila osuđena na propast.

Zajednica. Ciljmisije ad gentes je plantatio Ecclesiae - utemeljiti kršćanske zajednice, i dovesti je do zrelosti, do sposobnosti izvršavanja svećeničke, proročke i kraljevske službe. Na taj način postat će znak Božje prisutnosti i bit će i sama nositeljica Radosne Vijesti.[71] To je ujedno i najjasniji znak zrelosti vjere. Jedino ako kršćanska zajednica postane misijska, moći će se održati i biti znak ovom naraštaju za spasenje duša.[72]

Što je zapravo kršćanska zajednica objašnjava papa u enciklici ovako:

"Svaka zajednica, da bi bila zaista kršćanska, mora se temeljiti i živjeti u Kristu, u slušanju Božje Riječi, u molitvi usredotočenoj na euharistiju, u zajedništvu koje se izražava kao jedno srce i jedna duša i u raspodjeli prema potrebnima njezinih članova"[73]

Dakle, svaka zajednica, da bi bila kršćanska mora se temeljiti na tri stvari: na Riječ Božju, na liturgiji i na zajedništvu. Zajednica ukoliko je zrela, znak je Božje prisutnosti na zemlji.

3.3 Vodstvo i duhovnost misije ad gentes

Crkva je po svojoj naravi misionarska i prema tome svaki njezin član, svaki kršćanin je poslan poganima. Na kraju krajeva on vrši poslanje misijo ad gentes onim što je, jer obraćenje znači poslanje. U Crkvi ima toliko apostola koliko i vjernika. U prvotnoj Crkvi nije nam poznat ni jedan slučaj da je glavar zajednice poslao nekoga misionara. Svi su bili misionari. Među njima je bilo svećenika ali su velika većina bili laici. To je bila prava "zaraza" koja se širila bez velike buke, već životom i od uha do uha. Pogani su bili zaraženi kršćanstvom gledajući kršćane kako se ljube. [74]

Također moramo spomenuti da je bilo i kršćana koji su sav svoj život posvetili evangelizaciji. Oni su se u prvotnoj Crkvi zvali apostoli o kojima se govori u Didahe. Ti su apostoli "itineranti" putovali od grada do grada. [75] Tako isto i danas postoje ljudi koji su cijeli svoj život posvetili evangelizaciji. Mi ih danas nazivamo misionarima. Svakako da odgovornost za misije leži prije svega na zbor biskupa s Petrovim nasljednikom na čelu jer oni su posvećeni ne samo za neku biskupiju nego za spasenje cijeloga svijeta.

Prezbiteri, snagom sakramenta reda pozvani su ne na neko usko i ograničeno poslanje nego za najšire i sveopće poslanje spasenja "sve do nakraj zemlje". Zbog toga prezbiter mora uvijek biti prožet istinskim katoličkim duhom, spremnošću i raspoloživošću da bude poslan bilo gdje u svijetu, kako bi navijestio Evanđelje. [76]

Redovničke i monaške ustanove su imale najveći dio u evangelizaciji svijeta do sada. Monaške zajednice svojim molitvama, djelima pokore i askeze, veoma su značajne za obraćenje duša, jer Bog ako ga molimo šalje poslanike u svoju žetvu. Redovničke zajednice, bilo da imaju strogu misijsku svrhu ili ne, su pozvane svojim život najprije svjedočiti evanđelje i ako je moguće direktno sudjelovati. [77]

Laici imaju preveliku važnost u misiji ad gentes. Misija pripada cijelom Božjem narodu. I ne samo da pripada nego je i dužnost. Ova dužnost je utemeljena na krsnom dostojanstvu kojim kršćani laici sudjeluju u trostrukoj - svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi Isusa Krista[78].

Među laicima koji navještaju evanđelje u prvom redu nalaze se katehisti. Katehisti su specijalizirani radnici, izravni svjedoci, nezamjenjivi navjestitelji kerigme, i temelj su kršćanskih zajednica. Prožeti, dakle, apostolskim duhom oni donose izvanrednu pomoć u misiji ad gentes. [79]

Zbor za evangelizaciju čine ljudi koji mogu biti kler ili laici koji na neki način koordiniraju evangelizaciju, organiziraju je, izrađuju smjernice i načela, daju inicijativu, drugim riječima tu su uvijek na pomoć misionarima. Oni su veza misije ad gentes i svete stolice.[80]

Ako imamo pred očima da je poziv na misiju ujedno i poziv na svetost, onda razumijemo da je Duhovnost misionara ujedno i duhovnost sveca - duhovnost kršćanina, koja je prožeta Duhom Svetim. Svaki misionar je uistinu misionar ukoliko kroči putem svetosti. Bilo laik ili kler, misionar ne može svjedočiti ako nije sličan Isusu Kristu, ako se lik Kristov ne odražava u njegovom konkretnom životu. Apostol ili misionar mora biti duboko svjestan svojih slabosti i nesposobnosti za misiju ad gentes. Upravo iz ove duboke uvjerenosti svoje stvarnosti on može prepustiti da Duh Sveti bude protagonist misije. A pustiti da Duh Sveti bude protagonist misije znači odreći se samoga sebe i svega što je dosad smatrao svojim i postati sve svima[81]. Odreći se samoga sebe se ogleda u siromaštvu i u odricanu dobara, osobi i svojih ideala. Siromaštvo ga čini slobodnim da navijesti Kerigmu. Odricanju dobara, osoba (bolesne afektivnosti) i svojih ideala, kako bi Duhu Svetom dao odriješene ruke, te tako donio Krista svima. Isto tako značajka je misijske duhovnosti apostolska ljubav, ljubav Krista, ljubav u dimenziji križa - do potpunog darivanja sebe, do potpune samozataje. Da bi mogao drugima reći da ih Bog ljubi, misionar prvo mora jasno i konkretno vidjeti tu ljubav Božju u svojem životu. Tek onda će biti sposoban navijestiti drugima ljubav Božju te prihvatiti sebe i druge takve kakve jesu. To znači ljubiti ljude kao što ih je Krist ljubio. Ta ljubav, koja goni sve do polaganja života, temeljno je mjerilo svega, te dolazi isključivo od Boga, od njegove naravi koja se daruje nama u krštenju. [82]

I naposljetku svaki misionar je pozvan na svetost, jer je opći poziv na svetost povezan sa općim pozivom na misiju ad gentes. Svaki je vjernik pozvan na svetost i na misiju. Misija ad gentes traži misionare svece kako kaže Ivan Pavao II i dodaje:

"Nije dovoljno obnoviti pastoralne metode, bolje organizirati i uskladiti crkvene sile, dublje istražiti biblijske i teološke temelje vjere: treba pobuditi novi žar svetosti među misionarima i u svakoj kršćanskoj zajednici"[83]

Jednako kao u prvim kršćanskim zajednicama evanđelje je za kratko vrijeme doprlo do kraja svijeta, "A bila je riječ o čovjeku umrlom na križu, koji je "židovima sablazan, poganima ludost (1 Kor. 1,23)!"[84] U temelju te misije ad gentes bila je svetost prvih kršćana i prvih zajednica. 

II NEOKATEKUMENSKI PUT

• Povijest neokatekumenskog puta[85]

Neokatekumenski put je plod II Vatikanskog sabora kao odgovor Crkve na društvene promijene u 19 i 20 stoljeću na poseban način sekularizaciju. Inicijatori Neokatekumenskog puta su španjolski slikar Kiko Argüello i Carmen Hernández, diplomirana kemičarka. Počelo je tako što je Kiko Argüello nakon duboke egzistencijalne krize, krize smisla života i smisla patnje nevinih, osjetio poziv da živi u šutnji do nogu Isusa Krista (siromaha) među siromasima po uzoru na Charlesda De Fuocaulda. Poslušavši ovaj poziv otišao je da živi među siromahe u siromašnoj četvrti Palomeras Altas, u predgrađu Madrida. Tamo je susreo Carmen Hernández 1964. god. Nakon tri godine, u tom ambijentu među siromasima koji su uistinu primali Riječ onakvu kakva jest, i uslijed otajstva ljudskog trpljenja pojavila se je prisutnost Isusa Krista, te se je oblikovala kerigmatsko-katehetska sinteza. Ova kerigmatsko-katehetska sinteza podržana "tronogom" tj. Riječju Božjom, Liturgijom i iskustvom zajedništva, postat će temelj onoga što će Neokatekumenski put nositi u svijet. Na poziv župnika iz Argüelasa kateheze su prvi put došle u dodir sa župom. Kasnije je ovo sjeme, što se rodilo među siromasima Palomerasa, Gospodin nosio po raznim društvenim razinama i započeo širiti. Godine 1968. preko monsinjora iz Rima don Dina Torreggiania inicijatori puta su pozvani u Rim. Kiko i Carmen su došli u Rim sa pismom preporuke koji je napisao madridski nadbiskup mons. Casimiro Morcillo kardinalu Vikaru mons. Dell'Acqui te su započeli put u župi Svetih Kanadskih mučenika. Zatim se taj Put propovijedan preko katehista izabranih od prvih zajednica raširio po cijeloj Italiji i tolikim drugim zemljama na svim kontinentima.

Bitno je još reći da ova kerigmatsko-katehetska sinteza, oblikovana među barakašima Palomerasa, nije u početku bila pravilno prihvaćena od župa, uglavnom dobro stojećim, jer su se kateheze koristila za "odijevanje", kao nekakve rasprave, a ne kao put obraćenja i "kenosis", gdje stari čovjek treba malo po malo umirati kako bi se rodio novi čovjek, čovjek koji ima narav Boga, koji ljubi svoje neprijatelje i ne opire se zlu. To iskustvo je pomoglo da se je postupno pojavilo krštenje, kao put koji treba prevaliti kako bi se stiglo do odrasle vjere. To se je jasnije vidjelo u Mandahondi Travnja 1970. na jednoj konvivenciji u kojoj su bili prisutni inicijatori puta zajedno sa odgovornima, prezbiterima i nekolicina župnika prvih zajednica. Naime, na toj konvivenciji se napravila prva refleksija nad iskustvom koje je Gospodin učinio među njima. Postavljen je upitnik s jednim temeljnim pitanjem: što su ove zajednice koje nastaju u župama, koje je njihovo poslanje i kako se ostvaruje to poslanje? Nakon tri dana molitve i rada stiglo se jednodušno do odgovora koji je ustvari i temelj kasnijeg odobrenog Statuta Neokatekumenskog puta. Na kraju konvivencije došao je tadašnji nadbiskup Madrida, i kada mu je pročitana ova refleksija rekao je:"Da sam je ja napisao, bila bi to najljepša stranica moga života". Nekoliko godina kasnije Kongregacija za bogoštovlje na čelu sa Annibale Bugniniom, pozvala je inicijatore Puta kako bi doznala u čemu se sastoji inicijacija ponovnog otkrivanja krštenja i obreda koji su činili. Nakon dvije godina proučavanja onoga što su zajednice radile, ostali su zadivljeni jer su vidjeli da ono što su i sami obrađivali godinama o katekumenatu za odrasle - i što je uskoro trebalo biti objavljeno kao Ordo Initiationis Chrisianae Adultorum (OICA) - Duh Sveti, polazeći od siromaha, već proveo u djelo. Nakon toga, Kongregacija za bogoštovlje je objavila u službenoj reviji "Notitiae" jednu pohvalnu bilješku "Preclarum exemplar" za cijelu Crkvu, te je tada, s njima dogovoreno ime "Neokatekumenat" kao pokrsni itinerarij kršćanske formacije s izrazitom karakteristikom oživljavanja crkvenog modela prvih stoljeća. Kasnije će papa definirati put u jednom pismu kao "itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena"[86].

Razvoj Puta označen je mnogim darovima Duha Svetoga, posebno katehistima itinerantima, obiteljima u poslanju, misije ad gentes, Communitates in missionem kao i sjemeništima "Redemptoris Mater".

Katehisti itineranti se rađaju tako što su biskupi, zabrinuti zbog prisutne sekularizacije u mnogim njihovim župa u dijecezi tražili ostvarenje Neokatekumenskog puta u njihovim biskupijama kao odgovor na ove društvene promjene. Vremenom, preko iskustva i na mnogim konvivencijama za formaciju, stvorene su ekipe itineranata za evangelizaciju koji idu u drugu biskupiju u dogovoru s biskupom koji ih poziva, radi otvaranja Neokatekumenskog puta u župama. Na taj način se Put raširio na svim kontinentima.

Pred strahovitom sekularizacijom Sjeverne Europe gdje Crkva pomalo iščezava i gdje je posebno razorena obitelj i Južne Amerike gdje su sekte i nedostatak klera uzeli krvavi danak katoličkoj Crkvi otimajući duše, Biskupi, vidjevši snagu evangelizacije koje ima Put, tražili su od inicijatora puta obitelji koje bi bile evangelizacijske jezgre stvarajući male zajednice. Iz tog razloga se rađa "obitelj u poslanje" (1986.) i kasnije "misija ad gentes" (2006.) radi utemeljenja crkve, kao "implantatio Ecclesiae", ili kao pomoć u osnaživanju postojećih zajednica. Tako će 1988. god. Sveti Otac, Ivan Pavao II poslati prvih 72 obitelji, u biskupije, u kojima su ih biskupi tražili. Tako isto Sveti Otac Benedikt VI. 2006. god. šalje prve 7 misije ad gentes u područja gdje žive Crkve gotovo nema.

Iz ovoga djela evangelizacije koje su započele obitelji, ubrzo se pojavila potreba za prezbiterima. U tom kontekstu rođena su sjemeništa "Redemptoris Mater". Ova sjemeništa su biskupijska - jer ih utemeljuje biskup, misionarska - jer prezbiteri, koji su u njima formirani su misionari, i međunarodna - jer sjemeništarci potječu iz različitih država i kontinenata što je konkretan znak katoličanstva.

Uslijed velike imigracije, i seljenja stanovništva, župe na periferijama grada su se našle u velikim poteškoćama te nisu više bile sposobne da se na adekvatan način suoče sa svojim pastoralnim problemima. Ove župe su zatražile od Neokatekumenskog puta da im se pomogne. Tako se rađa poslanje "Communitates in missionem". To je poslanje čitave zajednice gdje se čitava zajednica premješta iz matične župe u periferijalne župe. Poslanje im je pomoći župi da prijeđe iz sakramentalnog pastorala u pastoral evangelizacije.

Na kraju Neokatekumenski put je dobio službeno priznanje od Crkve definitivnim odobrenjem statuta 11. svibnja 2008. god. na svetkovinu Pedesetnice. Nakon toga će uslijediti priznanje svih kateheza Puta kao katehetskog direktorija i svih liturgija i slavlja koje se čine na kršćanskoj inicijaciji Neokatekumenskog puta.

• Narav i ostvarenje Neokatekumenskog puta

Neokatekumenski put nije udruga, niti pokret, niti udruženje osoba radi postizanja određenih ciljeva u Crkvi. Ništa od ovoga ne odgovara stvarnosti apostolskog iskustva Neokatekumenskog puta. Narav Neokatekumenskog puta najbolje je definirao papa sveti Ivan Pavao II kada je napisao: "Priznajem Neokatekumenski put kao itinerari katoličke formacije valjane za društvo i za današnja vremena"[87] Dakle, to je itinerari cjelovite kršćanske liturgijsko-katehetske formacije, koja se temelji na osobnom liturgijskom iskustvu i na katehetskoj formaciji utjelovljenoj u kršćaninov život. Neokatekumenski put je originalna sinteza cjelokupnog kršćanstva. To je put kršćanskog života koji započinje otkrivanjem golemog bogatstva vjere u pokrsnom katekumenatu, u kojem se, malo po malo, etapu po etapu, stepenicu po stepenicu, silazi sve do vode vječnog preporođenja, da bi krštenje što nam ga je jednog dana udijelila Crkva, moglo doći do toga da bude, s našim pristajanjem, sakrament spasenja i dobra vijest za ljude. [88]

Neokatekumenski put je dakle, sredstvo na službu biskupima kako bi odrasli kršćani ponovno primili kršćansku inicijaciju. Među ovima se mogu razlikovati oni koji su se udaljili od Crkve, oni koji nisu bili dovoljno evangelizirani i katehizirani, oni koji žele produbiti svoju vjeru i sazrijevati u njoj i oni koji potječu iz kršćanskih vjeroispovijesti koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, kao i naravno svi pogani koji žele primiti krštenje[89]. Ova kršćanska inicijacija u pravilu se ostvaruje u župi u malim zajednici nazvanoj "Neokatekumenska zajednica" te je župnik u središtu ostvarenja Neokatekumenskog puta[90].

Duh Neokatekumenskog puta nam najbolje razlaže Nikodem u razgovoru s Kristom kada ga pita: "Kako se čovjek može roditi kada je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?"[91] Ova izreka osvjetljuje duh Neokatekumenskog puta: vratiti se u krilo Crkve, vratiti se našoj Majci, Djevici, da ona preporodi i učini da u nama raste sjeme krštenja. Ovo vrijeme trudnoće i rasta zovemo neokatekumenat.

Marija koja je slika Crkve i svakog kršćanina, primila je radosni navještaj, dobru vijest: ti ćeš roditi Mesiju. Pošto je ona prihvatila ovu riječ, Duh Sveti će je osjeniti i ona će zatrudnjeti novoga čovjeka: Isus Krist će u njoj rasti malo po malo i roditi se u Betlehemu, u Nazaretskoj obitelji. Navještaj, trudnoća, rođenje i rast u nazaretskoj obitelji su model Neokatekumenskog puta. Dakle, kršćanska inicijacija na Neokatekumenskom putu se prikazuje kao razdoblje trudnoće u krilu Crkve gdje pristankom kao Marija na navještaj spasenja, Riječ počinje rađati novo stvorenje. Crkva se pokazuje kao majka koja začinje, hrani i rađa nas, te odgaja sve do punine novog čovjeka. Zajednica koja živi u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju, predstavlja svetu Nazaretsku obitelj u kojoj Krist u njoj raste i ispunja svoje poslanje povjereno od Oca - poslanje Sluge Jahvina[92]. Dakle:

Model neokatekumenske zajednice je Sveta Nazaretska Obitelj, povijesno mjesto gdje je Riječ Božja, postavši čovjekom rasla napredujući "u mudrosti, dobi i milosti".[93]

2.1 Itinerarij Neokatekumenskog puta

Neokatekumenski put započinje u župi na župnikov poziv, rađanjem zajednice koje prethodi kerigmatske kateheze koje traju dva mjeseca, te se zaključuju trodnevnom konvivencijom. Ova prva etapa sastoji se od tri djela. Prvi je navještaj Kerigme, Radosne Vijesti smrti i uskrsnuća Isusa Krista i poziv na obraćenje koje se zapečaćuje slavljenjem Pokorničkog slavlja. U drugom djelu Riječ Božja - Kerigma se naviješta preko pisma, preko povijesti spasenja koja je i povijest svakog kršćanina. Ovaj dio se zaključuje sa slavljem riječi u kojem slušatelji primaju Sveto Pismo kao znak da će ih Crkva od sada svaki tjedan hraniti s tog stola. Teći dio je navještaj kerigme u sakramentima i koinoniji koji ima svoj vrhunac u trodnevnoj konvivenciji u kojoj se kuša inicijacija u Euharistiju i njeno slavljenje s izrazitim sudjelovanjem. Posljednjeg dana konvivencije se proglašava Govor na gori, koji je slika novog čovjeka i predstavlja se Neokatekumenski put i njen itinerarij. Pristankom braće na ovaj itinerarij rađa se zajednica. Početne kateheze i cjelokupni itinerarij zasniva se na "tronogu" - temeljnim elementima kršćanskog života o kojim govori II vatikanski sabor: Riječ Božja (Dei Verbum), Liturgija (Sacrocantctum Concilium) i Zajednica - Crkva kao temelj i sakrament spasenja (Lumen Gentium).[94]

Predkatekumenat je vrijeme kenoze i to je prva faza Neokatekumenata u kojem se uči hoditi u poniznosti. Ovo vrijeme je vrijeme usvajanja biblijskog jezika, i prije svega silaženje u vlastitu stvarnost grešnika potrebnih obraćenja, ali i otkrivanja besplatnosti ljubavi Isusa Krista koji im oprašta i ljubi ih. U ovom vremenu silaženja - kenoze, ali i vremenu prosvjetljenja, braći biva rasvijetljena spasiteljska uloga križa u životu svakog čovjeka, biva pročišćen načina gledanja prema afektima, odnos prema dobrima i način odricanja dobara, gdje se uči živjeti istinski stav siromaštva.[95]

Katekumenat je vrijeme duhovne borbe u kojoj se postiže nutarnja jednostavnost novog čovjeka koji ljubi Jahvu kao jedinog Boga, svim srcem, svim umom, svim svojim snagama i bližnjeg kao samoga sebe[96]. U ovom vremenu, koje predstavlja drugu fazu neokatekumenata, kandidat će morati dokazati da je Bog jedini Gospodar njegova života tako što će staviti Boga ispred novca koji je prvi suparnik Božji u egzistenciji čovjeka[97]. Time će pokazati jasan znak da traži život samo u Bogu. Tako se ostvaruje bitan korak obraćenja, jer novac može potpuno paralizirati proces obraćenja, a odricanje od njega oslobađa, omogućuje divnu slobodu i gospodstvo. Vrijeme katekumenata je vrijeme vježbanja u borbi, u ratu protiv Sotone i njegovih napasti koje se očituju: u traženju sigurnosti, u sablazni križa i u zavodljivosti idola ovoga svijeta[98]. U ovom duhovnom ratu Crkva pritječe u pomoć i daje oružje. Kako je duhovna borba neodvojiva od molitvene borbe koja vodi do intimnosti s Bogom, Crkva uvodi braću u liturgijsku, osobnu kao i u noćnu molitvu. Nakon što su inicirani u molitvu predaje im časoslov koji će revno, svakoga dana, do kraja života moliti zajedno sa cijelom Crkvom i učit će provoditi neko vrijeme u molitvi, u šutnji i molitvi srca. Crkva im također daje kao snažno oružje uvodeći ih u "lectio divina" ili "scrutatio scripturae", u kojoj se Božja Riječ čita i razmatra kako bi se pretvorila u molitvu. Nakon inicijacije, molitva se mora odgajati i rasti. Zaradi toga Crkva u vrijeme katekumenata predaje molitvu Očenaša, koja je sažetak čitavoga evanđelja i time jača i odgaja liturgijsku i kontemplativnu molitvi. U ovom periodu braća iz zajednice se uče biti maleni te u jednom hodočašću prihvaćaju Djevicu Mariju za majku i ispovijedaju vjeru na grobu Sv. Petra i izražavaju odanost Svetom Ocu.[99]

U vrijeme katekumenata se također braći predaje Vjerovanje Crkve, koje će se snažno produbiti i konkretno vidjeti u osobnom životu, te ih se šalje da ga propovijedaju, dva po dva, po kućama u župi. Na taj način su uvršteni u evanđeosko poslanje Crkve i sudjeluju u javnom naviještanju Evanđelja te se razbija tkz. "privatizacija vjere" i otkriva da je ljepše biti zaodjeven u "kenosis" (poniženje) Riječi nego sačuvati socijalni imidž skrivajući stidljivo kršćanski indetitet. [100]

Nakon ovoga javnog navještaja koji ima trajati više godina, neokatekumeni će ispovjediti svoju vjeru ispred župske zajednice, gdje će svjedočiti djelima i riječima vjeru, da je Bog djelovao u njihovoj konkretnoj povijesti kao Spasitelj.[101]

Sve ove etape na putu prema vodama krštenja, su pomoć i oružje kako bi braća neokatekumenske zajednice bili maleni, tijesno sjedinjeni s Kristom, u riječima, djelima, u konkretnom životu.

Izabranje je vrijeme prosvjetljenja u kojemu neokatekumeni uče hodati u zahvaljivanju, tj. rasuđivati i ispunjavati Božju volju u povijesti. Ovo vrijeme je stožer cjelokupnog katekumenata. Izabranju će pristupiti samo oni katekumeni koji su pokazali svoju vjernost savezu s Bogom u Kristu Isusu, jer se novi stvor pokazuje djelima Vječnog života. Oni koji su prepušteni izabranju imaju poziv da budu sakrament spasa usred svijeta, jer se u njihovim životima ispunila Riječ Božja, ispunio se "Shema", ispunio se Govor na gori. Dakle, oni koji sljedeći stope Isusa Krista, ljube neprijatelje i ne opiru se zlu, svečano obnavljaju krsna obećanja u Pashalnom bdijenju, kojem predsjeda Biskup, te hodočaste u Svetu zemlju kao znak vjenčanja s Gospodinom. Time se zaključuje neokatekumenat. Kršćanska zajednica koja je završila put kršćanske inicijacije, ulazi u proces permanentnog odgoja vjere ustrajući i rastući do punine Kristove na putu obraćenja čineći tronog u svojim zajednicama - tjednom slavlju Riječi, nedjeljnoj Euharistiji i bratskom zajedništvu te je aktivno uključena u pastoral župne zajednice. Na taj način braća rastu i jačaju dok konačno ne završe put u nebeskoj domovini, čije su plodove ove domovine već unaprijed kušali i primili. [102]

2.2 katehetske službe u Neokatekumenskom putu

Biskup je prije svega odgovoran za inicijaciju, formaciju i kršćanski život njegove dijeceze. Bez odobrenja i poziv biskupa neokatekumenski put se ne započinje u biskupiji. Biskup kao nasljednik apostola je dužan da bdije i da se brine za pastoralni kontinuitet u župama gdje je prisutan Put. Katehisti su povezani i u zajedništvu sa biskupom u vezi svega što se tiče kršćanske inicijacije koja se ostvaruje u Neokatekumenskom putu. Neokatekumenski put je u službi biskupu, jedna pomoć u ostvarenju kršćanske inicijacije u biskupiji, stoga Biskup, kao odgovoran za kršćansku inicijaciju u svojoj dijecezi, presjeda slavljima u prijelazima neokatekumenskog itinerarija.[103]

Prezbiter je, možemo reći, ključ u Neokatekumenskom putu. Put započinje u onim župama gdje župnik pozove katehiste radi započinjanja pokrsnog katekumenata. Bez poziva i slaganja župnika sa itinerarijem Neokatekumenskog puta, Put ne može započeti u župi. Povrh toga prezbiteri vrše pastoralnu brigu o onima koji obavljaju Neokatekumenski put naviještajući Riječ Božju na slavljima, dijeleći sakramente, predsjedajući slavljima i pomažući Ekipama katehista u ostvarenju njihova poslanja, te jamče za pravovjernost i crkvenost naviještanja. Bez liturgije evangelizacija ostaje mrtva, a zajednica ne raste. Kako može rasti Crkve bez Euharistije? Kako može rasti Crkva, ako nema momenta u koje se može susresti s Isusom Kristom i s njime slaviti Pashu? A kako će se slaviti Pasha bez prezbitera? U tom smislu možemo reći da je prezbiter ključ u Neokatekumenskom putu.[104]

Katehist je jedna važna služba unutar zajednice. Nakon nekog vremena Puta svaka neokatekumenska zajednica izabire neku braću, koja su primjerenog života, vjere i morala, i koja su sposobna dati svjedočanstvo, zahvalni zbog dobara koja su primili od Gospodina, da bi vršila službu katehista. Sa odobrenjem župnika i katehista koji vode zajednicu, skupa s prezbiterom i odgovornim zajednice sačinjavaju Ekipu katehista. Oni imaju službu da evangeliziraju i vode nove zajednice u svojoj ili nekoj drugoj župi ili biskupiji. [105]

Katehisti itineranti su katehisti koji su osjetili poziv od Boga da se stave na raspolaganje da budu poslani u bilo koji dio svijeta kako bi se odgovorilo na zahtjeve udaljenih biskupija te započeli i vodili ostvarenje Neokatekumenskog puta. [106]

Neokatekumenski centar ima svrhu pomagati formaciji katehista, određivati ekipe za nove kateheze, koordinirati razne prijelaze te podupirati katehiste u različitim poteškoćama evangelizacije. Ovaj neokatekumenski centar započinje i vodi ekipa katehista koja je otvorila Put u Biskupiji. Neokatekumenski centar je uvijek u zajedništvu i suradnji s Biskupom.[107]

Obitelj u poslanju su obitelji koje se slobodno stavljaju u raspolaganje da idu bilo kamo gdje ih Crkva pošalje. One su na zahtjev Biskupa poslane u određenim mjestima gdje je takva potreba Crkve, kako bi se nastanile na dekristijaniziranim područjima ili gdje bi se pokazala potreba "implantatio ecclesiae". Te obitelji određuje Ekipa odgovornih Puta na posebnim konvivencijama a šalje ih vlastiti Biskup u jednom posebnom slavlju. [108]

Misija ad gentes o kojoj ćemo govoriti više u III poglavlju je poslanje usmjereno poganima i krštenima koji nemaju odraslu vjeru. Misija ad gentes je sastavljena od jednog prezbitera, jednog ili dva bogoslova ili mladića itineranta i četiri, pet ili više obitelji u poslanju. Oni čine zajednicu u područjima u koja su poslani. Način poslanja ćemo vidjeti potanje u III poglavlju.[109]

Communitates in missionem (Zajednica u poslanju) - su zajednice koje su završile neokatekumenski itinerarij i koje su se dale na raspolaganje za evangelizaciju u udaljenim i neugodnim mjestima, napuštajući, da tako kažemo, sigurnost matičnih zajednica, kako bi pomogli župama u poteškoćama i kako bi potražili izgubljenu ovcu. Radi se o poslanju čitave zajednice u župe na periferiji gradova, koje nisu jasan znak kršćanske prisutnosti ili im pak nedostaje dinamizam da bi evangelizirale i katehizirale. Iz tog razloga zajednica koja je završila itinerarij Neokatekumenskog puta i koja osjeća poziv od Gospodina biva poslana od pape. Ovo poslanje "communitates in missionem" se realizira u formi onoga što je rekao naš Gospodin Isus Krist na posljednjoj večeri:

" ...da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno -ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio."[110]

Na taj način će ovo jedinstvo i ljubav zajednice, koja živi misterij presvetog Trojstva, vršiti svoje poslanje, mnogo puta u trpljenju i suhoći, ali povezani sa trpljenjem Krista na križu, i njegovom željom da stigne do mnoge braće koji su udaljeni od vjere i istine, kako bi ih vratio u Očevu kuću[111].

• Misijski karakter Neokatekumenskog puta

Kako smo već vidjeli Neokatekumenski put ima izrazito misijski karakter. Ovaj misijski polet dolazi iz krštenja[112]. Po krštenju postajemo djeca Božja. Dijete Božje pak ima narav Božju i sjedinjen je s njim. Onaj koji je sjedinjen s Bogom i ima njegovu narav on i vrši Božju volju, a Božja volja je sigurno spasenje svih ljudi. O tome govori sveti papa Ivan Pavao II kada kaže:

Ima toliko krštenih kršćana, ali možda oni nisu otkrili svoje krštenje, svoje su krštenje gotovo zaboravili. Kršteni su, njihovo je krštenje upisano u matičnim knjigama, zapisano je i u njihovu srcu, ali taj unutarnji zapis je ostao mrtav, uspavan. Treba ga otkriti! A kad se otkrije, onda se ima, i tada se mora davati. Pošto se otkrilo, ne može se ne davati, jer nas ono što se otkrilo nagoni da dajemo. Tako su nastali svi apostoli, svi su apostoli tako nastali! Ja mislim da ako sada ima katehista, misionara, itineranata... onda je to plod onoga što je otkriveno. Ako li smo otkrili sve to bogatstvo (u krštenju)... ne možemo, a da ne nastojimo i drugima ga dati."[113]

Prema tome onaj koji je otkrio svoje krštenje, ne može a da ne bude obuzet od Kristove ljubavi[114] i neminovno ima misijski polet, i ne samo polet već i dužnost naviještati Krista svim narodima[115]. Stoga "Misija je pitanje vjere, točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav prema nama"[116], ona je "normalni plod kršćanskog života, briga svakog vjernika kroz osobno svjedočenje i izričit naviještaj"[117]. "Jedan od najtežih razloga zbog kojih dolazi do opadanja misionarskog žara jest duh mlitavosti, vrlo raširen indiferentizam, pa i među kršćanima[118]". Kriza misija je dakle, kriza vjere[119], kriza katekumenata, kršćanske inicijacije. Reći će u tom kontekstu Pavao VI :

"nemoguće je i zamisliti da je netko Riječ prihvatio i predao se Kraljevstvu (Kristu) a da sam sa svoje strane ne počne svjedočiti i naviještati. Naposljetku, čovjek koji je evangeliziran sam počinje evangelizirati."[120]

Evo odakle dolazi misijski polet, elan, žar u Neokatekumenskom putu. U samoj kršćanskoj inicijaciji, u vodi krštenja se rađa gorljivost da se navijesti spasenje svim ljudima. Problem današnjice kako kaže sveti Ivan Pavao II je da "katekumeni koji su se nekoć spremali za krštenje, i to kroz dugo vremena, mjesecima i godinama, ...sada se kršćani krste kao mala djeca od tjedna ili od mjesec dana ... te krštenje postaje gotova stvar, ali ne sazrela. Iako imamo jednom krštene (osobe) njihovo je krštenje više-manje mrtvo, i te kako mrtvo! Zato valja nanovo vidjeti što je to krštenje"[121]

Misijski karakter Neokatekumenskog puta nije, dakle, neka posebna karakteristika koja bi se prepisala samo nekim karizmama već je to karakteristika svakog kršćanina - ne juridički, nego ukoliko je kršćanin. Uostalom, "ne postoji nijemi kršćanin, neplodni kršćanin, ne postoji kršćanin koji živi za sebe."[122]

Evangelizacija se okreće oko stožera kršćanskog život, a to je krštenje[123], dok je ponovno otkrivanje krštenja u srži Neokatekumenskog puta. Papa potvrđuje to riječima:

Kroz vaš Put i iskustvo možete vidjeti koliko bogatstvo je za Prvotnu Crkvu bio katekumenat kao način priprave za krštenje. Kada proučavamo krštenje, jasnije vidimo da je današnja praksa postala sve više nedostatna, površna... Ja vidim postanak Neokatekumenata ovako: netko - ne znam da li Kiko ili netko drugi - upitao se: odakle dolazi snaga prvotne Crkve i odakle dolazi slabost današnje, mnogo brojnije Crkve? Ja vjerujem da je odgovor našao u katekumenatu, u ovom Putu"[124]

III MISIJA AD GENTES U NEOKATEKUMENSKOM PUTU

• Povijest misije ad gentes u Neokatekumenskom putu[125]

Pra-povijest misije ad gentes u Neokatekumenskom putu nekako leži u riječima pape Ivana XXIII:

"Crkva danas prisustvuje aktualnoj krizi društva. Dok se čovječanstvo nalazi u razvoju nove ere, Crkvu očekuju teški i neizmjerno široki zadaci, kao u najtragičnijim razdobljima njezine povijesti. Riječ je o stavljanju u doticaj modernog svijeta s oživljajućim i neprolaznim energijama evanđelja"[126]

Pred idejom i ostvarenjem same misije ad gentes pored dekreta "Missio ad gentes" drugog Vatikanskog sabora prethodio je i simpoziji biskupa Europe 1985., kada nam je Ivan Pavao II ukazao na put koji treba slijediti kada je rekao da je nužno vratiti se prvotnom apostolskom modeluda bi smo odgovorili na sekularizaciju Europe. Kasnije je došla enciklika "Redemptoris missio" i ostali toliko ohrabrujući dokumenti i govori papa.

Dakle, kako smo već rekli uslijed, destrukcije dostojanstva obitelji, abortusa, eutanazije, sve veći broj ljudi koji svoj život traže u alkoholu, drogi, pa sve do perverzija koje čovjeka najdublje obezvrjeđuju, jednom riječju uslijed "kulture smrti", jasno se vidjela potreba za evangelizacijom - koji će papa Pavao VI i kasnije Ivan Pavao II prozvati "nova evangelizacija". Nova, ne kao da bi imali novu istinu - istina je jedna - nego nova u novom načinu prenošenja istine, tj. naglašeno je nužno vraćanje na prvi apostolski model evangelizacije. Mnoga mjesta u svijetu, koja su ranije bila kršćanska, danas su praktički poganska, ateistička ili čak antiteistička. U ovim mjestima čovjek je izgubio smisao za sveto, za religiozno, i to dijelom zbog posljednjih društvenih pokreta, nihilizma, marksizma, tj. modernih filozofija i ratova. Čovjek današnjice, možemo reći je izgubio vjeru u Boga i počeo se utjecati znanosti i socijalnim promjenama. Upravo zbog toga se danas na mnogim mjestima ne može započeti evangelizacija od religioznih znakova, kao što bi bila npr. katedrala. Ima ljudi, a sve ih je više, koji su toliko sekularizirani, sa puno predrasuda o religioznom, da nikada ne bi ušli u neku crkvu. Neki Biskupi nad ovom situacijom Europe i svijeta su vidjeli potrebu traženja novih znakova koji bi "dirnuli" ovog modernog i sekulariziranog čovjeka današnjice, znakovi koji imaju snagu ponovno zainteresirati ljude za Crkvu, za Krista. Ove znakove su pronašli u govoru Isusa Krista: "Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio vas...po ovome će svi znati da ste moji učenici.[127]" I na drugom mjestu: "Budite savršeno jedno...da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio."[128] Ovi znakovi su ljubav u dimenziji križa, kao što je Krist nas ljubio, a ljubio nas je kada smo bili njegovi neprijatelji i jedinstvo[129]. Zato Krist u govoru na gori govori: "Ljubite svoje neprijatelje"[130], i u drugom evanđelju "budite savršeno jedno"[131]. Ubrzo se vidjelo da bi se pokazali ovi znakovi neophodna je kršćanska inicijacija, neophodne su male zajednice. To su Biskupi prepoznali da je Duh Sveti već nadahnuo u Neokatekumenskom putu, te su pitali pomoć od Neokatekumenskog puta za svoje biskupije. U tom ambijentu po nadahnuću Duha Svetoga se rađa poslanje, koje će inicijatori puta zajedno sa biskupima nazvati "missio ad gentes". Poslati jednog svećenika dva bogoslova ili itineranta i četiri, pet ili više obitelji koji će sačinjavati malu zajednicu u kojoj bi se vidjeli ovi znakovi usred poganskog okruženja i mentaliteta.[132] Time se ostvaruje prvi apostolski model. Pismo nam svjedoči, da su se prvotne zajednice sastajale po kućama i to nam pomaže shvatiti da se radi o malim zajednicama, jer ove znakove je nemoguće ostvariti u mnogobrojnosti. Ne može se ljubiti ono što se ne poznaje jer smo ograničeni u poznavanju. Sve ovo početi će se ostvarivati 1988. god. kada će Sveti Otac Ivan Pavao II u Porto San Girogiu poslati prvih 72 obitelji u poslanje. Njegov nasljednik papa Benedikt XVI šalje prvi put u povijesti Neokatekumenskog puta 2006. god 7 misije ad gentes: dvije misije u Njemačkoj, dvije u Amsterdamu i tri na jugu Francuske, predajući im križ, a vlastiti biskup im u posebnom slavlju predaje evanđelje kao znak i oruđe evangelizacije: Vjera i Riječ - kako definira sveti Pavao: "uzvjerovah zato besjedim"[133]. Nakon toga 2009. god. isti papa šalje 12 misije ad gentes i tako skoro svake godine će papa slati nove misije ad gentes na prigodnim slavljima, u audijencijama i predavati im križ kao znak poslanja. Nakon njega papa Franjo u više navrata čini isto na raznim audijencijama te na neki način u svojem jednom govoru jasno definira misiju ad gentes kada kaže:

I zato sam naročito zadovoljan da se ovo vaše poslanje odvija zahvaljujući kršćanskim obiteljima koje, okupljene u jedenoj zajednici, imaju poslanje davati znakove vjere koji privlače ljude k ljepoti Evanđelja, prema Kristovim riječima: "Ljubite se kao što sam ja vas ljubio; po ovoj ljubavi će znati da ste moji učenici" i "budite jedno i svijet će povjerovati". Ove zajednice, pozvane od biskupa, sastavljene su od jednog prezbitera i od četiri ili pet obitelji, s djecom - čak i ako su već starija - te sačinjavaju "missio ad gentes", s poslanjem evangelizacije nekršćana, onih nekršćana koji nikada nisu čuli za Krista te također onih nekršćana koji su zaboravili tko je bio i tko je Isus Krist. To su kršteni nekršćani koji su zbog sekularizacije i svjetovnosti zaboravili vjeru.[134]

Danas misija ad gentes djeluje na svim kontinentima, a na teritoriji bivše Jugoslavije su sedam takvih misija: u Ljubljani (Slovenija), Vogošći (Sarajevo), Kumanovu (Makedonija), Beogradu, Užicu, Nišu i Zaječaru (Srbija).

• Misija ad gentes koja se ostvaruje u Neokatekumenskom putu

Iz prva dva poglavlja jasno se može vidjeti kako se misija ad gentes uistinu ostvaruje u Neokatekumenskom putu. U ovom poglavlju ćemo malo produbiti ono što se može zaključiti na osnovu dva prethodna poglavlja.

Misija ad gentes je poslanje k poganima i odnosi se na mjesta gdje nije prisutno evanđelje, gdje je potrebna "prva evangelizacija". Sveti Pavao kaže: "Poći ćemo k poganima", ad gentes, na latinskome.

Sveti Ivan Pavao II je na VI. simpoziju biskupa Europe 1985. god ukazao kako je nužno "vratiti se prvotnome apostolskom modelu" da bi smo odgovorili na sekularizaciju Europe. Da bi smo to shvatili potrebno je vratiti se u prve godine kršćanstva i sjetiti se kako se počeo širiti. Crkva je krenula iz Dvorane Posljednje večere u evangelizaciju po sinagogama. Ubrzo su morali napustiti sinagoge, zbog raznih sukoba i progonstva te su se sastajali po kućama radi primanja nauka od apostola, radi lomljenja kruha i molitve, kao što čitamo u Djelima apostolskim. Upravo tako i misija ad gentes, nasljedujući ovaj prvotni model, sastaju se po kućama usred nekrštenih. Svaka od poslanih misija ad gentes sastavljena je od jednog prezbitera jednog ili dva bogoslova i četiri ili više obitelji u poslanju s brojnom djecom, koji su već završile svoj neokatekumenski itinerari ili su najmanje na etapi traditio, kao i ako je to potrebno od dvije ili više sestara koji će biti na pomoć obiteljima. Oni zajedno uprisutnjuju jednu kršćansku zajednicu koja usred pogana treba pokazati znakove koje vode k vjeri: ljubav i savršeno jedinstvo. Kako bi započele poslanje, traže jednu dvoranu u kojoj bi se sastajali i formirali zajednicu. Ova zajednica se zove "missio ad gentes" te kada se formira, misija započinje kršćansku inicijaciju tj. Neokatekumenski put kako bi hodali u trajnom obraćenju.[135]

Prezbiter misije ad gentes koji je i sam na Neokatekumenskom putu biva poslan od pape u prigodnom slavlju. On mora imati dopuštenje vlastitog biskupa te uglavnom ostaje inkardiniran u vlastitoj biskupiji. Prezbiter ima važnu ulogu u misiji ad gentes. Bez njega, zajednica misije ad gentes ne bi mogla vršiti svoje poslanje. Ali ne samo poslanje, već bi zajednica bez sakramenata sasvim uvenula. Zaradi toga prezbiter se brine te slavi, jedanput tjedno, Euharistiju u kući jedne obitelji, kako bi ih podržavao i pomagao da rastu u vjeri. Tako će svaka obitelj u poslanju ad gentes imati kućnu euharistiju sa djecom. Nadalje prezbiter slavi nedjeljnu euharistiju subotom navečer sa cijelom zajednicom ad gentes, u kapeli ili nekom drugom prikladnom mjestu, i svako drugo slavlje, napose Slavlje Riječi, pokorničko slavlje, i ostala slavlja, koje pomažu u rastu zajednice u vjeri. Jednako tako prezbiter misije ad gentes ima posebnu brigu za svećeničke i redovničke pozive, koje će niknuti, ako Bog pozove, u ovim obiteljima u poslanju, ali ne samo u obiteljima u poslanju već u cijelom Božjem narodu, pri tom imajući na umu da je obitelj prirodni teren svakog poziva. S druge strane prezbiter je garant za pravovjernost i crkvenost naviještanja u misiji ad gentes te nosi svećeničku odgovornost pod izravnim vodstvom Biskupa i u zajedništvu s Međunarodnom ekipom Neokatekumenskog puta. Svi oni koji budu zatražili započeti put kršćanske inicijacije bit će povjereni misiji ad gentes, pod njegovom pastoralnom odgovornošću. Za te ljude prezbiter preuzima Biskupovu dužnost navještaja Riječi, posvećivanja naroda Božjeg i privođenja na put svetost. [136]

Obitelj je osnovna jezgra evangelizacije. Ona je temeljna ćelija kršćanske zajednice. Da bi se shvatila uloga obitelji u poslanju misije ad gentes neophodno je vidjeti mnogostruke i duboke veze što postoje između Crkve i kršćanske obitelji. Obitelj je "Crkva u malome, mala zajednica" (Ecclesia domestica), živa slika i poznazočenjenje samog otajstva Crkve i njezinog poslanja. Prema tome obitelj je po primljenoj ljubavi Isusa Krist, spašena zajednica i kao takva pozvana je da ovo spasenje koje je primila naviješta, i da na taj način postane zajednica koja spašava. Kao takva ona izražava i ostvaruje sudjelovanje u proročkom, svećeničkom i kraljevskom poslanju Isusa Krista i njegove Crkve. To će reći da je obitelj: zajednica koja vjeruje i evangelizira; zajednica u dijalogu s Bogom i zajednica u službi čovjeka.[137]

Proročka uloga obitelji je ta da pobožno sluša i pouzdano proglašava Božje riječi. Tako ona svakim danom postaje zajednica koja vjeruje i evangelizira. U mjeri kako obitelj prihvaća Kerigmu i sazrijeva u vjeri, ona postaje zajednica koja evangelizira. Na taj način svi njeni članovi evangeliziraju i svi su evangelizirani.[138] Zaradi toga je potrebno da je misija ad gentes jedna zajednica sastavljena od više obitelji i klera u kojoj se proglašava Riječ Božja. Na taj način poslanje obitelji ad gentes može vršiti svoju proročku službu, jer prima Riječ u neokatekumenskoj zajednici i samo tako kao obitelj je može naviještati.

Svećenička uloga obitelji je ukorijenjena u sakramentu ženidbe odakle je Krist hrani i trajno oživljuje pročišćuje i posvećuje. Obitelj kao svećenički narod ulazi u dijalog s Bogom po sakramentalnom životu prinoseći Bogu vlastiti život i molitvu. Na taj način kršćanska obitelj posvećuje svijet.[139] To se jasno vidi u misiji ad gentes. Naime, obitelj da bi bila poslana mora imati etapu traditi-a. To će reći, da su te obitelji već imale predaju časoslova te mole svaki dan liturgiju časova. Nadalje sama raspoloženost i slanje obitelji sa djecom u bilo koji kraj svijeta je, na neki način prinošenje vlastitog i života čitave obitelji Bogu. Isto tako i sakrament ženidbe i otvorenost životu - poznato je da na kršćanskoj inicijaciji Neokatekumenskog puta otvorenost životu je temeljna.

Kraljevstva uloga obitelji se očituje u kraljevskom dostojanstvu koje imaju. Naime služiti znači kraljevati. Kraljevstvo dostojanstvo obitelji dolazi od krštenja, od pashalnog misterija tj. od pobjede Isusa Krista nad kraljevstvom grijeha i smrti. Pobijedivši grijeh i smrt u nama, Krist nam je dao novi zakon, zakon po Duhu u kojoj možemo se darivati drugima, u duhu služenja - kraljevanja. Kršćanska obitelj je kraljevska obitelj, jer kraljuje nad grijehom i smrću imajući narav i Duh Isusa Krista te sudjeluju u slavnoj slobodi djece Božje.[140] Također i ova uloga obitelji se jasno vidi u poslanju ad gentes. Obitelji čineći Neokatekumenski put dolaze do vode krštenja u kojoj će biti ubijen i pokopan stari čovjek grijeha i gdje će uskrsnuti novi čovjek - čovjek koji živi u slobodi djece Božje. Ali ne samo to - obitelji u misiji ad gentes čine jednu službu - besplatnu službu za svijet.

U vezi sa ovim triju poslanja koje ima obitelj govori se u jednoj katehezi obiteljima u jednoj etapi itinerarija na Putu. Naime, to je kateheza o triju oltara. Prvi, stol svete Euharistije gdje Krist prinosi žrtvu svoga života za naše spasenje; drugi, bračna postelja, gdje se vrši sakrament braka i daje se život novoj djeci Božjoj i treći oltar je obiteljski stol, gdje obitelj blaguje ujedinjena, blagoslivljajući Gospodina za sve njegove darove. Oko tog istog stola obavlja se kućno slavlje nedjeljnih pohvala, gdje se moli sa djecom i gdje se prenosi vjera djeci. Na ovom stolu djeca dobivaju tjelesnu i duhovnu hranu i vjeru od svojih roditelja. [141]

Na kraju obitelj u poslanju je slika Presvetog Trojstva u poslanju. Obitelj je zajedništvo osoba, osoba kao Otac, Sin i Duh Sveti. Obitelj je zajedništvo osoba i jedinstvo.[142] Zato će Ivan Pavao II reći: "Sveta Crkvo Božja, ti ne možeš izvršiti misiju, ti ne možeš vršiti svoje poslanje u svijetu ako ne preko obitelji i njezina poslanja"[143] i na drugom mjestu: "Budućnost evangelizacije velikim djelom ovisi o kućnoj Crkvi (obitelji). To apostolsko poslanje svoj korijen ima u krštenju i od sakramentalne milosti ženidbe."[144] Evo zašto je važno da obitelj bude u poslanje ad gentes. To potvrđuje i papa Ivan Pavao II na drugom mjestu:

"vjera i blagovjesničko poslanje kršćanske obitelji posjeduju taj katolički misionarski duh - "Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju." Sakrament ženidbe, koji preuzima i iznova nudi zadaću, ukorijenjenu u krštenju i potvrdi, da brani i širi vjeru, čini kršćanske bračne drugove i roditelje svjedocima krista "do nakraj zemlje" (svim narodima), pravim misionarima ljubavi i života... Kao što su se u zoru kršćanstva Akvila i Priscila pokazivali kao misionarski bračni par, tako i danas Crkva svjedoči za trajnu novost i procvat; to ona svjedoči prisutnošću kršćanskih bračnih drugova i obitelji koje, barem za neko vrijeme, idu u misijske krajeve da navješćuju Evanđelje služeći čovjeku ljubavlju Isusa Krista..."[145]

Vidjeli smo malo teološku pozadinu obitelji u poslanju, a sada ćemo vidjeti malo kako se ona tehnički ostvaruje u misiji ad gentes. U misiji ad gentes su na zahtjev Biskupa poslane 4 ili 5 obitelji. Jedan bračni par je odgovoran za zajednicu "ad gentes" u zajedništvu sa biskupom tog mjesta i pod izravnim vodstvom Međunarodne Ekipe Neokatekumenskog puta i njihovih predstavnika. Ostali bračni parovi, članovi misije ad gentes, bit će suodgovorni. Pastoralno vodstvo pripadat će prezbiteru zaduženom od Biskupa. U poslanje su poslane cijele obitelji: djeca kao i roditelji, svatko prema karizmi i milosti koje su im vlastite. Poslanje sviju je da žive u potpunosti milost Krštenja koja ih unutar kršćanske inicijacije poziva na svetost i daje da nađu svoje mjesto unutar tijela Kristova, i da budu misionari gdje god bili (Lumen Gentium 11). Naposljetku biti u misiji ad gentes znači uprisutnitiSmrt i uskrsnuće Isusa Krista te učiniti svojima riječi Sv. Pavla: "Jao meni kada ne bi navješćivao Evanđelje" i "Ne želim znati ništa osim Krista i to raspetoga". Obitelji u misiji ad gentes će ovo moći ostvariti ako pred teškoćama poslanja i napastima ne misle da dobar ishod ovisi isključivo o njima, i ako dopuste da živa voda Duha Svetoga, koja izvire iz krštenja, izvire i u njihovim srcima. Jer progonstvo u misiji je neizbježno. Unatoč tome ako obitelji žele slijediti stope Krista otkrit će da je progonstvo izvor istinskog uspjeha, da nam ono pomaže u obraćenju.

Bogoslov je dio poslanja ad gentes. U sjemeništima "Redemptoris mater" se formiraju bogoslovi za novu evangelizaciju kako bi pomogli obiteljima u poslanju. Nakon pet godina studija oni se na tri ili više godina šalju u poslanje - itineranciju. Na taj način bogoslovi mogu pomagati misiji ad gentes ali i formirati se gledajući i sudjelujući u evangelizaciji, u problemima, poteškoća ali i u radosti koje nosi misija, da tako kažemo, "iz prve ruke".[146]

Sestre u poslanju su udovice ili neudate sestre iz neokatekumenskih zajednica, koje su osjetile od Boga poziv te dale svoju raspoloživost da budu poslane bilo kamo u misiji ad gentes. One su dio poslanja ad gentes te sudjeluju u svemu što čini misija ad gentes. Njihova posebnost je ta da su u misiji za pomoć obiteljima u poslanju sa puno djece.

2.1 Temeljni elementi misije ad gentes u Neokatekumenskom putu

Svjedočenje. Misija ad gentes je poslanje narodima - poganima koji nemaju vjere u Isusa Krista. Cilj tog poslanja je staviti ljude u odnos, u kontakt s Kristom. Dakle čovjek da bi se susreo s Isusom Kristom mora biti tamo gdje je Krist prisutan. Krist je prisutan, kako nas uči Crkva u presvetom sakramentu, u biskupima u papi u svećenicima, u siromasima itd. Budući da je ova misija usmjerena ka ljudima koji nemaju vjeru, oni se ne mogu susresti s Isusom Kristom iz prostog razloga jer ne vjeruju i neće ga tražiti tamo gdje je prisutan Krist. Stoga misija ad gentes mora pronaći takvu prisutnost Isusa Krista koja poziva k vjeri svakog čovjeka. Tako da neki čovjek, poganin, ateist, desakralizirani čovjek, čovjek tehnike, pragmatičar, koji nema vjere u Isusa Krista vidjevši ovu prisutnost, bude privučen k Isusu Kristu. Ova prisutnost, kako smo već nekoliko puta rekli, je Crkva kao zajednica braće u kojima se zaista dogodila Pasha Isusa Krista, koji su su-umrli, su-ukopani i su-uskrsli s Kristom te imaju Božju narav i stoga mogu ljubiti u dimenziji križa i živjeti u savršenom jedinstvu. Dakle, ovu prisutnost mogu ostvariti samo oni koji su kušali Pashu - prijelaz iz smrti u život. Jer čovjek je nemoćan da ljubi u ovoj dimenziji jer ljubiti drugoga je uništenje našega "ja", to jest onoga što je naša sigurnost. Naime, ljubiti znači umirati, a tragedija čovjeka je što ne želi umrijeti; ljubiti ono što nisam "ja" znači pobijediti smrt. Druga poslanica Hebrejima to potvrđuje kada govori da je čovjek za cijeloga svoga života podvrgnut zlu i zloduhu zbog straha što ga ima pred smrću; Isus Krist je došao zato da "smrću obeskrijepi onoga koji je imao moć smrti to jest đavla, da oslobodi one koji - od straha pred smrću - kroz sav život bijahu podložni ropstvu"[147]. Ako uistinu ljubiti znači umrijeti onome što sam ja, a svi su za cijeloga života podvrgnuti zlome jer se boje smrti, jasno je: ako u nama smrt nije pobijeđena uskrsnućem Isusa Krista, mi ne možemo ljubiti u dimenziji križa tj. kako je on nas ljubio - do smrti, ljubiti neprijatelje, kao ni živjeti u savršenstvom jedinstvu. Također to potvrđuje i sveti Ivan kada je napisao: "Mi znamo da smo prešli iz smrti u život jer ljubimo braću"[148] Stoga je neophodno potrebno ponovno se roditi u vodi krštenja. Evo prvog i temeljnog svjedočanstva misije ad gentes - biti kršćanin koji je otkrio snagu svoga krštenja, u kršćanskoj inicijaciji, u Neokatekumenskom putu. Kad je u drevnoj Crkvi, usred progonstva, neki čovjek htio postati kršćanin, najprije je morao proći kroz itinerarij uvođenja u kršćanstvo, što se je zvalo "Katekumenat". Sadašnji je proces sekularizacije mnoge ljude doveo do toga da su zanemarili, ili su se potpuno odrekli, ili ne poznaju vjeru i Crkvu. Stoga je potrebno otvoriti nanovo jedan itinerarij uvođenja u kršćanstvo. Misija ad gentes ide za tim da otvori put kršćanske inicijacije u krštenje, da bi se iznijelo na vidjelo što znači biti kršćanin. Zbog toga članovi misije ad gentes su i sami u zajednici kršćanske inicijacije u kojoj se raste sve do uzrasta punine Kristove[149], sve do ljubavi u dimenziji križa i do savršenog jedinstva. Ovaj autentičan način življenja krštenja je djelotvorno i temeljno svjedočenje za druge, kako je rekao papa Pavao VI: Vi vršite apostolat samim tim što jeste to što jeste.[150] To je temeljno svjedočanstvo misije ad gentes - epifanija, koja se očituje u novom načinu ponašanja tj. u međusobnim odnosima - zajedništvu i u ljubavi u dimenziji križa. Ovi znakovi: ljubav i jedinstvo će zvati pogane k obraćenju, prema mjeri u kojoj se razvija vjera zajednice misije ad gentes. To je prvo i temeljno svjedočanstvo misije. [151]

Navještaj kerigme. To je možemo reći drugi način svjedočenja - egzistencijalni navještaj kerigme. Ono se ostvaruje u misiji ad gentes tako što jednom svakih petnaest dana, obitelji u poslanju zajedno sa prezbiterom, bogoslovom i sestrama u poslanju izlaze na ulicu kako bi pjevali s gitarama i naviještajući kerigmu počevši od vlastitog iskustva pozivali ljude na kateheze, na susret na kojem se govori o Isusu Kristu.

Drugi način ostvarenja navještaja kerigme u misiji ad gentes je "traditio". Prezbiter sa bogoslovom vrše tkz. "traditio" idući svaki dan ukoliko je to moguće, od kuće do kuće propovijedajući Radosnu Vijest koja se je ispunila u njihovim životima. Ako netko otvori, zažele mir toj kući[152] i navijeste ako to slušatelj dopusti kerigmu na egzistencijalni način počevši od vlastitog iskustva. Oni koji čuju kerigmu i koji su zainteresirani početi kršćansku inicijaciju bivaju katehizirani od jedne ekipe katehista, koja može biti iz misije ad gentes i ulaze u zajednicu gdje će korak po korak doći do odrasle vjere koja se je već začela sa navještajem kerigme. Ima mnogo mogućnosti i prilika za navještaj kerigme u misiji ad gentes, tj. kada god netko zatraži obrazloženje nade.[153]

Neokatekumenski put ima specifičan stil navještaja kerigme. Taj stil je papa Franjo nazvao "od osobe do osobe"[154]. To je upravo i stil prvih kršćana, to je stil "prvotnog apostolskog modela evangelizacije". To jasno tumači papa Franjo:

"jedan oblik propovijedanja koji je zadaća svih nas kao svakidašnja obveza. Riječ je o tome da nosimo kerigmu svim osobama iz našeg okruženja s kojima dolazimo u kontakt, kako onim bliskim tako i onima nepoznatima... i to se može dogoditi neočekivano i na spontan način na svim mjestima, na putovima, na trgovima, na radnome mjestu, na ulici."[155]

U prvotnoj Crkvi ovo je bio jedini stil. Svi su od uha do uha, lice u lice prenosili poruku, Radosnu Vijest koja ih se itekako doticala, koja je ulazila u samu srž njihova života i činila novim bićem, radosnim i spašenim. Ova Vijest koja se prenosila od osobe do osobe je toliko bila snažna da je davala snagu svjedočiti za nju sve do prolijevanja vlastite krvi.[156]

Obraćenje, katekumenat, zajednica. Obraćenje je dar Božji i nije jednom zauvijek već traje cijeli život. Na obraćenje je prije svega pozvana misija ad gentes. Ona mora hodati u svakidašnjem i trajnom obraćenju jer "ne možemo propovijedati obraćenje ako se mi sami svakog dana ne obraćamo".[157]

Kada netko ima otvoreno uho i primi kerigmu, navještaj spasenja, neminovno govori zajedno s narodom: "što nam je činiti, braćo? Petar će im: "Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit će te dar, Duha Svetoga"[158]. Dakle, obratite se, činite katekumenat i krstite se, i primit će te dar, Duha Svetoga koji se ne prima mimo zajednice, izvan Crkve. Tu vidimo ove elemente: obraćenje, katekumenat-krštenje i zajednicu - neodvojive elemente od misije ad gentes, posebno katekumenat, budući da je misija ad gentes poslanje poganima, nekrštenima. Dakle, kada netko primi kerigmu i ako je zainteresiran da učini put kršćanske inicijacije (za nekrštene to će biti pravi katekumenat), pozove se da pristupi katehezama kojima započinje Neokatekumenski put. Put će ga polako, etapu po etapu voditi do krštenja koje je, kako govore oci pustinje, blagi izvor koji struji u život vječni i svaki dan šapatom govori: "Danas, obrati se". U ove osobe, kada slušaju kerigmu i hodaju na Neokatekumenskom putu, Duh Sveti prodire i rasvjetljuje njihovu nutrinu, uskršava njihovu dušu te se ovi ljudi, malo po malo, preobrazuju u drukčije osobe. Tako se ukazuje novo stvorenje; novo dijete Božje koje je u početku maleno i treba mu pomoći jer je vrlo slabo. Za misiju ad gentes obraćenje jedne osobe vrijedi kao i cijeli svemir jer jedna osoba vrijedi Kristov život. Ne radi se o zadobivanju mnogih masa, ni o postizanju nekog uspjeha, već o spasenju svakog čovjeka.

Zahvaljujući ovakvom načinu evangelizacije, koje ne započinje od nekog sakralnog zdanja, mnogi udaljeni od Crkve i pogani započinju itinerarij obraćenja. Na taj način, se uspostavlja - prvo predvorje pogana u kojem se ljudi mogu približiti Bogu, kako je naznačio i Benedikt XVI[159]. Ovo ne znači da bi misija ad gentes željela zamijeniti župe nego upravo suprotno. Misija ad gentes je već župa, budući da je ustanovljena zajednica vjernika koja se okuplja oko nedjeljne euharistije i koja je pod vlašću dijecezanskog biskupa, povjerena prezbiteru misije, te ima i svoje maticama koje su pohranjene u kapeli misije ad gentes i svoje područje.[160] Misija ad gentes je upravo, način da se stvore nove župe u potpuno ateističkim područjima, jer zahvaljujući misiji ad gentes počinju nastajati nove zajednice, pa dvorana u kojoj se sastaju postaje mala. Tada se gradi crkva, koja bi bila Domus ecclesiae; mjesto gdje bi se sastajala Crkva i catecumenium u kojem bi svaka kršćanska zajednica imala svoju malu kapelu te bi se sastajala radi slušanja Riječ Božju.[161] Tako se ostvaruje cilj misije ad gentes a to je "implantatio Ecclesiae".

Na taj način se vodi naprijed "nova evangelizacija" u velikim sekulariziranim, dekristijaniziranim i desakraliziranim gradovima. A kada je neko područje više religiozno to se čini na drukčiji način, s više inkulturacije u stvarnost mjesta.[162]

Redovničke i monaške ustanove. Svakoj misiji ad gentes se savjetuje da stupi u odnos i suradnju sa jednim kontemplativnim samostanom (uglavnom ženskim) koji bi imao ulogu podržavati misiju ad gentes, tako što će svaki dan prinositi Gospodinu molitve i žrtve za ovo poslanje. Oni se u misiji ad gentes neslužbeno nazivaju "kumovi misije" iz tog razloga što poslanje ovog samostana jako sliči poslanju kuma kod katekumena koji se priprema za krštenje ili neofita koji je već kršten. Ako je moguće misija ad gentes jedanput godišnje posjećuje samostan i daje izvještaj i osobno iskustvo kako se ostvaruje i razvija misija ad gentes. Na taj način se ostvaruje dublje zajedništvo koje raspaljuje obostranu revnost da i u i u buduće prikazuju sebe, kao žrtvu, živu, svetu i Bogu milu, za spas svih naroda, kao svoje duhovno bogoslužje[163].

S druge strane svaka misija ad gentes je praćena i molitvom nekih mladih iz zajednica, koji mole krunicu svaki dan na koljenima ispred svetohraništa. Ovi mladi koji slobodno i radosno prihvaćaju ovo poslanje, primaju blagoslovljenu krunicu u jednom susretu s inicijatorima puta koja će ih podsjećati na ustrajnost i revnost u vršenju ove službe. Na istom susretu izabire se jedan odgovorni iz ove grupe mladih kojih je oko 50 do 60. Odgovorni grupe će biti veza između misije ad gentes i mladih koji mole za tu misiju. Jedanput u 2-3 mjeseca mladi organiziraju hodočašće te posjećuju misiju ad gentes i sudjeluju u javnom navještaju kerigme, koja misija ad gentes svakih 10-15 dana čini na ulicama i trgovima. Na taj način bit će potpomognuti mladi i misija.[164]

Zbor za evangelizaciju u kojem se govori u I poglavlju se ostvaruje u misiji ad gentes pomoću Centara Neokatekumenskog puta i konvivencije itineranata koje se održavaju dva puta godišnje.[165]

Biskupijski neokatekumenski centar ima ulogu u misiji ad gentes prije svega da ostvaruje suradnju s Biskupom, da organizira susrete između Biskupa, ili njegovih predstavnika, prezbitera i odgovornih zajednica misije ad gentes. Osnovna svrha centra je pridonositi formaciju katehista, i misionara i koordinirati evangelizaciju kao i podupirati misiju u raznim poteškoćama evangelizacije. Pomoću ovih centara misija ad gentes ima dublju formaciju i pomoć kao misionari i katehisti zajednica koje će se osnovati u misiji ad gentes. Njihova formacija sigurno da ne ovisi samo o Neokatekumenskom centru već je temelj njihove formacije sudjelovanje u Neokatekumenskom putu, u kojem se uče "one evanđeoske stavove koje je Isus savjetovao svojim učenicima kada ih je upućivao u poslanje...: poći u potragu za zalutalom ovcom; istodobno naviještati i liječiti; biti siromašan, bez zlata i torbe; znati prihvatiti odbacivanje i progonstvo; vlastito povjerenje dati Ocu i potpori Duha Svetoga; ne očekivati druge nagrade doli radost tada za Kraljevstvo."[166]

Također velika pomoć za formaciju misionara je i "konvivencija itineranata" u kojoj se obrađuju temeljne teme crkvenog Učiteljstva. Konvivencije su sredstvo jako važno u Neokatekumenskom putu. Osim mjesečnih konvivencija svake zajednice, postoje i konvivencije za početak raznih etapa katekumenata, konvivencije sa mjesnim katehistima i odgovornim zajednica, druge opet koje drže inicijatori puta ili njeni predstavnici sa svim katehistima i itinerantima, koje se zovu "konvivencija itineranata". Ova konvivencija itineranata može biti na razini svijeta, nekog kontinenta ili određenog područja (kao npr. Područje zemalja bivše Jugoslavije). Na tim konvivencijama koje traju 4 ili više dana su sazvani svi itineranti i misije u poslanju ad gentes. Tok konvivencije je u ambijentu iskrenosti i zajedništva te svi, ako to vrijeme dozvoli, daju iskustvo što je Gospodin učinio u njihovom osobnom životu, kao i sve poteškoće, radosti i čudesa koje je Gospodin učinio u evangelizaciji. To promiče međusobno upoznavanje i rasvjetljivanje, kao i uzajamno ohrabrivanje preko promatranja Božjeg djelovanja u povijesti svakoga pojedinoga i u povijesti evangelizacije koje vodi Duh Sveti. Na taj način se osvješćuje vidljivo tijelo Isusa Krista - Crkve, koje se izgrađuje u zajednici, te se ukazuje kao znak moći Isusa Krista, pobjednika smrti, koji ruši pregrade među ljudima i stvara "koinoniu" - zajedništvo. [167]

Vidjeli smo malo kako se misija ad gentes i njeni elementi iz prvog poglavlja ostvaruju konkretno u misiji ad gentes na Neokatekumenskom putu. Ovo je bila jedna teološko-pastoralna pozadina misije ad gentes u Neokatekumenskom putu. Sigurno je da evangelizacija nije bez poteškoća, trpljenja i progonstva. Progonstvo je propaganda Duha Svetoga. To je jedino što je osigurano u misiji ad gentes. Kako kaže sv. Pavao evangelizacija je jedno rađanje, kao porođajne muke, ali i velika radost[168]. Na kraju krajeva mi o misiji ad gentes koja se je započela ostvarivati u Neokatekumenskom putu ne znamo puno. Slijedimo stope Isusa Krista prateći što će Gospodin nadahnuti. To su riječi i Kika Argüella kada je rekao na jednom susretu:

"Ja o ovome missio ad gentes ništa ne znam. Nema pojma što raditi. To je istina. Nemojte misliti da sam neki jako pametan čovjek koji zna kako se stvari rade. Uvijek hodamo za Gospodinom. On nam svaki dan kaže što treba činiti. Mi smo kao Abraham koji je krenuo od svoje kuće i hoda prema zemlji koju ne poznaje. Tako i mi. Znamo samo daje Gospodin rekao da treba evangelizirati Europu. Treba reevangelizirati Europu. Umjesto da krenemo od hrama gradeći veliku crkvu polazimo od hrama kršćanske zajednice kako su to činili prvi kršćani. Krećemo od kršćanske zajednice koja je Kristov hram, s obiteljima, s odraslom vjerom koje su već završile Put."[169]

• Poslanje misija ad gentes na našim prostorima

Neokatekumenski Put je nastao 1964. godine u Madridu među barakama u Palomeras Altasu. Kiko Argüello, slikar, rođen u Leonu 1939. godine, dobitnik državne nagrade za izvanredan doprinos slikarstvu, nakon duboke egzistencijalne krize susrećući se sa trpljenjem nevinih otkriva otajstvo Krista raspetoga, prisutnog u posljednjima na svijetu. Čuvši govor pape Ivana XXIII, o obnovi Crkve koja će se ostvariti po siromasima Kiko je odlučio, slijedeći duhovnost Charlesa de Focaulda, poći i dijeliti život s odbačenima iz društva koji su živjeli u predgrađima Madrida. Gospodin je poveo Kika navješćivati Radosnu Vijest tim siromasima, čiji se život, pred navještajem Božje Riječi, počeo radikalno mijenjati. Tako je nastao prvi zametak budućih zajednica. Njemu su se, kasnije, pridružili Carmen Hernandez, članica jednog misionarskog zavoda i jedan svećenik. Ta mala zajednica skupljala se u slavljenju Božje Riječi i Euharistije. To je bio izvorno iskustvo Neokatekumenskog puta koji se potom raširio cijelim svijetom, te je danas prisutan u više od sto zemalja, na svim kontinentima, pa i u našim prostorima donoseći mnoge plodove u Crkvi: obnovu obitelji, misija ad gentes, pozive za prezbiterat i posvećeni život.[170]

Gospodin je posadio u svoj vinograd, u Crkvi, stablo Neokatekumenskog puta, iz kojeg se rodila Sjemeništa u cijelom svijetu pa tako i kod nas, naime u Puli 1992. godine.[171] Neokatekumenski Put u Hrvatskoj je počeo 1977.g. Itineranti Neokatekumenskog puta, za područje bivše Jugoslavlje, Giacomo Raineri, Lucia Toso i Giorgio Carnelos, došli su u Split u jesen 1977.g. pozvani od trećoreca oca Ljudevita Gregova da drže kateheze u župi Sv. Obitelji. Primio ih je tadašnji Splitski Nadbiskup mons. Frane Franić, koji je s njima postupao mudro i velikodušno. Može se reći da je mons. Frane Franić bio "vrata" Neokatekumenskog Puta za Hrvatsku i za sve ostale susjedne zemlje. Tako malo po malo se raširio put na našim prostorima, naime u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.[172]

Danas, kao jedan od plodova ove povijesti su ta, da na našim područjima trenutno postoje 7 missio ad gentes koje zajedno broje 32 obitelji u poslanju s ukupno 138 djece. Ove misije su poslane u gradove u koje prisutnost Crkve da gotovo i više nema ili u gradove ili dijelove gradova u kojima nije prisutno evanđelje i gdje je potrebna "prva evangelizacija". Misija ad gentes je poslana na mjestima bivše Jugoslavije, tj. čovjeku današnjice koji je izgubio vjeru u Boga i počeo se utjecati znanosti i socijalnim promjenama, bilo zbog raznih ideologija koje su bili itekako prisutni u zemljama bivše Jugoslavije (komunizam, praktični i egzistencijalni ateizam), bilo zbog sve prisutnijom sekularizacijom i apostazijom. Upravo zbog toga postoje ove misije ad gentes u neokatekumenskom putu na području bivše Jugoslavije jer se očigledno u tim zemljama izgubila vjera i uopće govor religioznih znakova. Čovjeku današnjice u ovim sekulariziranim gradovima u kojem su poslate misije, ništa ne govore religiozni znakovi kao što je npr. katedrala, hram, crkva. Ima ljudi, a sve ih je više, koji su toliko sekularizirani, sa puno predrasuda o religioznom, da nikada ne bi ušli u neku crkvu. Zbog toga su biskupi Srbije, Hrvatske, Bosne, Slovenije, Makedonije vidjeli ovu situaciju u svojim biskupijama i potrebu tražiti nove znakove koji bi "dirnuli" ovog modernog i sekulariziranog čovjeka današnjice, znakovi koji imaju snagu ponovno zainteresirati ljude za Crkvu, za Krista. Jedan od, možemo slobodno reći, najmoćnijih znakova je misija ad gentes koja se vraća na prvotni model, apostolski model evangelizacije, kako je i ukazao na to Ivan Pavao II. na VI. simpoziju biskupa Europe 1985. koji je rekao da je nužno "vratiti se prvotnome apostolskom modelu" da bismo odgovorili na sekularizaciju. To jest: prvi kršćani budući da su trebali napustiti sinagoge, sastajali su se po kućama radi primanja nauka od apostola, radi lomljenja kruha i molitve, kao što čitamo u Djelima apostolskim. Tako se i misija ad gentes, nasljedujući ovaj prvotni model, sastaju po kućama usred nekrštenih u gradovima i dijelovima gradovima u kojem prevladavaju muslimani ili ateisti, kao što je Vogošća u Sarajevu, Fužine u Ljubljani, Beograd, Zaječar, Užice, Niš, Kumanovo, itd.[173]

Misije ad gentes danas postoje u Srbiji i to: najstarije misije su Beograd sa ukupno deset obitelji u poslanju. Nakon toga su se rodile nove misije u Nišu sa četiri obitelji i Zaječaru sa pet obitelji u poslanju. Na posljetku godine 2017 se rodila misija ad gentes u Smederevu sa tri obitelji i to: iz venecuele, hrvatske (Split) i Costa Rice te se čekaju još dvije obitelji koje će nam biti dodeljene izlačenjem na idućoj konvivenciji. Pored ovih misija postoje i još obitelji u poslanju a koja nisu misije ad gentes već imaju zadaću pomagati zajednice koje već postoje u Šapcu, Valjevu, Boru, Bajmoku i Jagodini.

Dvije misije ad gentes također je prisutna i djeluje i u Makedoniji, naime u Kumanovu i Bitoli. Kumanovo je ujedno i najstarija misija ad gentes na području bivše Jugoslavije. Sastoji se od pet obitelji.

U Bosni i Hercegovini djeluje također jedna misija ad gentes u Sarajevu, točnije u jednom djelu Sarajeva koja se zove Vogošća, koja je većinski naseljena ljudima koji su došli iz Srebrenice i uglavnom su ti ljudi muslimanske vjeroispovijesti. Sastoji se od četiri obitelji u poslanju.

U Crnoj Gori je prisutna jedna misija ad gentes u Nikšiću sa pet obiteljij u poslanju.                              

U Sloveniji je također prisutna i djeluje jedna misija ad gentes u jednom djelu Ljubljane - Fužine. Ova misija se također sastoji od četiri obitelji u poslanju. Ova misija zajedno sa misijom u Vogošći su misije ad gentes koje su se rodile među prvima.

ZAKLJUČAK

Koliko samoće, koliko trpljenja, koliko udaljenosti od Boga na mnogim periferijama Europe i Amerike i u mnogim gradovima Azije! Koliku potrebu ima današnji čovjek, u svakom kutku svijeta, čuti da ga Bog ljubi i da je ljubav moguća! Ove kršćanske zajednice, zahvaljujući vama - misionarskim obiteljima, imaju bitnu zadaću učiniti vidljivom ovu poruku. A koja je ta poruka? ''Krist je uskrsnuo, Krist živi! Krist je živ među nama![174]

Ove riječi pape Franje nekako zaokružuju ovaj rad. Prije svega htio sam u ovom radu pokazati, baciti malo svijetlo na stvarnost, ljepotu ali i nužnost misije ad gentes. Misija ad gentes je mnogo veća od samog neokatekumenskog puta. Ona je razlog postojanja Crkve, ona je volja Očeva, Kristova zapovijed. Misija ad gentes je sud ovome svijetu. Narodi će biti suđeni kako su primili ovo poslanje ali ne samo narodi već i mi ćemo biti suđeni, kako smo odgovorili na ovu volju Očevu, na ovu Kristovu zapovijed, na ovo poslanje koje je dobio svaki kršćanin, jer je ovo poslanje najveća i najsvetija dužnost Crkve. Sve smo ovo potanko izložili u prijašnjim poglavljima. Odgovor na ovo poslanje je toliko važan da je iz ustiju svetog Pavla izvukao krik: "Jao meni ako ne navješćujem Evanđelje, Radosnu Vijest" Tako po riječima pape Ivana Pavla II misija ad gentes postaje jedna od najhitnijih i najbitnijih zadaća Crkve u ovom naraštaju. Od nje ovisi spasenje naroda. U biblijskom smislu, reći će sveti Pavao ona je uvjet spasenja. Jer spasenje dolazi po vjeri koja se rađa iz propovijedanja kerigme, a propovijedanje nema bez misije ad gentes koju je Krist dao svojim apostolima i time cijeloj Crkvi kada je rekao: "pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih sve što sam vam ja zapovijedio..." Eto iz ovoga se ukratko vidi da je misija ad gentes daleko veća od neokatekumenskog puta. Ono što sam ja htio podcrtati u ovom radu je duboka neodvojiva i nužna povezanost, gotovo uzročnost između misije ad gentes, krštenja i kršćanske inicijacije. Ovo važi kako za one koji ulaze u zajedništvo sa Kristom preko misije i za one koji čine samu misiju. Verbum Domini i Lumen Gentium dokumenti II Vatikanskog koncila govore upravo o dužnosti svakog kršćanina da naviješta Radosnu Vijest, a ova dužnost dolazi kao posljedica krštenja. U tom smislu Neokatekumenski put može biti jako važan čimbenik i pomoć u misiji ad gentes unutar Crkve, budući da je Neokatekumenski put itinerariji cjelovite kršćanske liturgijsko-katehetske formacije. On je originalna sinteza cjelokupnog kršćanstva. Prema riječima svetog Ivana Pavla II ne može se evangelizirati ako čovjek nije otkrio svoje krštenje a ako netko otkrije svoje krštenje nemoguće je ne davati to što je otkrio dalje. Misija ad gentes u Neokatekumenskom putu je samo plod otkrivanja krštenja. Otkrivanja krštenja, kaže papa, jer krštenje može se primiti ali može biti i zakržljalo neotkriveno, mrtvo. Dakle, neki uvjet za bilo kakve misije je otkriti, probuditi snagu krštenja. Dakle otkriveno krštenje je kao neki izvor koji bez njega nema nkakve evangelizacije. Neokatekumenski put u tom smislu je kaka ga je i okarakterizirao papa Ivan Pavo II: put obraćenja. A obraćenje je prije svega dar Božji i nije jednom zauvijek već traje cijeli život. Na obraćenje su prije svega pozvani ljudi koji čine misiju ad gentes kao i oni koji će se obratiti i pristupiti katekumenatu i pripremati se na krštenje ili neokatekumenatu kako bi otkrili svoje krštenje. Zbog toga tako jasno pristaje misija ad gentes Neokatekumenskom putu - itinerarijiu kršćanske inicijacije. To je upravo ono što sam ja htio u par poteza pokazati preko ovog rada. U prvom poglavlju malo razotkriti što je i zašto je bitna misija ad gentes, vidjeti njene korijene u Svetom Pismu, povijesti Crkve, učiteljstvu i probleme misije ad gentes općenito danas. U drugom poglavlju sam želio malo prikazati narav Neokatekumenskog puta, njegovu povijesnu crtu, i misijski karakter Neokatekumenskog puta koji dolazi od krštenja. I najzad, u trećem poglavlju pokušao sam malo povezati prvo i drugo poglavlje. Kako se ostvaruje narav i kako su svi elementi misije ad gentes, koji su ocrtani kroz povijest spasenja i učiteljstvo Crkve nalaze u Neokatekumenskom putu, i zbog toga je upravo Neokatekumenski put najpovoljniji za ostvarenje misije ad gentes u ovom naraštaju. Na kraju završavam ovaj rad sa riječima pape Franje izgovorene u homiliji na audijenciji u kojoj je poslao nove 40 misije ad gentes po cijelom svijetu na svim kontinentima:

Vi ste primili snagu da ostavite sve i pođete u daleke zemlje zahvaljujući jednom putu kršćanske inicijacije, življenom u malim zajednicama, gdje ste iznova otkrili ogromna bogatstva vašeg krštenja. Taj Neokatekumenski put istinski dar providnosti za Crkvu našeg vremena... Doista je utješno vidjeti sve ovo, jer potvrđujem da je Duh Božji živ i djelatan u svojoj Crkvi i danas, te da odgovara na potrebe modernog čovjeka.

U različitim prigodama sam naglašavao i opet naglašavam potrebu da Crkva prijeđe s pastorala pukog očuvanja na pastoral koji je odlučno misionarski. Koliko puta u Crkvi, imamo Isusa unutra i ne puštamo ga vani. Koliko puta! Ovo je najvažnija stvar koju treba učiniti, ukoliko ne želimo da vode u Crkvi postanu ustajale. Put već godinama ostvaruje ovo poslanje Missio ad gentes među nekrštenima, u svrhu implantatio Ecclesiae, nove prisutnosti Crkve tamo gdje Crkva ne postoji ili nije više kadra stići do osoba. Koliku nam radost dajete vašom prisutnošću i vašim djelovanjem!

... ohrabrujem vas da krenete naprijed, povjeravajući vas Svetoj Djevici Mariji, koja je nadahnula Neokatekumenski put. Ona zagovara za vas pred svojim božanskim Sinom.

Predragi, neka vas Gospodin prati.

Pođite, s mojim blagoslovom![175]

BIBLIOGRAFIJA

Dokumenticrkvenogučiteljstva

Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 1994.

KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktoriji za katehezu

II. VATIKANSKI KONCIL , Dekret Drugog Vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve, Ad Gentes, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972

II. VATIKANSKI KONCIL, Dekret Drugog Vatikanskog sabora o Crkvi, Lumen Gentiums, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2013,br. 11

II. VATIKANSKI KONCIL, Dekret Drugog Vatikanskog sabora o službi i životu prezbitera, Presbyterorum Ordinins, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1969

IVAN XXIII, Apostolska konstitucija, Humanae salutis, Libreria Editrice Vaticana, 1962

PAVAO VI., Apostolska podubnica Evangelii Nuntiandi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000

IVAN PAVAO II., enciklika Redemptoris Missio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991

IVAN PAVAO II Enciklika Dives in misericordia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994

IVAN PAVAO II, Apostolska podubnica, Familiaris Consortio, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2009

BENEDIKT XVI, Verbum Domini, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb 2011

FRANJO, Apostolska pobudnica, Radost evanđelja, Evangelii Gaudium, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2013

Smjernice(Lineamenta), redovite XIII Biskupske sinode, "Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere", Segreteria Generale del Sinodo dei Vescovi e Libreria Editrice Vaticana, 2011.

Govori, pisma i audijencije izvučene iz raznih izvora

Govora Pape PAVALA VI na audijenciji s Neokatekumesnkim zajednicama, 8. Svibnja 1974

Papa PAVAO VI, generalna audijencija sa članovima Neokatekumenskog puta, Vatikan, 12.11.1977

Govor pape IVANA PAVLA II na pohod župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu, 18. 11. 1979.

Govor pape IVANA PAVLA II na pohod župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu, 18. 11. 1979.

Govor pape IVANA PAVLA II. u susret sa zajednicama neokatekumenskog puta u pohodu župe sv. Marije Goretti,

Homilije IVANA PAVLA II na euharistiji i slanje obitelji, Porto San Giorgio, 30.12.1988

IVAN PAVAO II., Pismo Oqniqualvolta, 30, olovoza 1990: AAS 82 (1990)

Govor KIKA ARGUELLA na susretu s neokatekumenskim zajednicama u Puli, 03.06. 2007.

Govor Pape Benedikta XVI na audijenciji sa Neokatekumenima u Aula Pavla VI 17.01.2011.

Govor Kika Argüella na audijencije sa Benediktom XVI sa Neokatekumenima u Aula Pavla VI 17. 01. 2011

Govor Kika Argüella na susretu sa mladima neokatekumenskih zajednicama u Napoli, 20. 05. 2012

Ostalo

Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, V. izdanje, Zagreb, 2004.

X.L. DUFOUR, Riječnik biblijske teologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1988

A.S. HAMMAN, Svagdašnji život prvih kršćana, Biblioteka "Svijetla točka", Zagreb, 1983

KIKO ARGUELLO, Kerigma, Verbum, Split 2013

RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba,Vlastita naklada - Poreč, 1994.

AUGUST FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.

EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, CIP, Poreč-Pula 1996

CENTRO NEOCATECUMENALE (pubblicato dal), Il Cammino neocatecumenale nei discorsi di Paolo VI, Giovanni Paolo II e Benedetto XVI, Roma, 2012

BERNARD JURAJ FILINIĆ, Ti si Petar... Sažetak povijesti Crkve, Zagreb, 2000

STEPHEN ETCHES, Povijest Crkve, revidirano izdanje, UTBP, 2001.

KIKO ARGUELLO, Lectio docoralis "obitelj u poslanju Crkve" na Dodjeli Doktorata Honoris Causa, Vatikan 13. Svibnja 2009

Statut Neokatekumenskog puta, "ad experimentum" 2002.

Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, 11. Svibnja, 2008

Statut Sjemeništa Redemptoris Mater Pula, Službeni glasnik Porečko-Pulske biskupije, br. 287/92

ANTUN BOGETIĆ, Sjemenište "Redemptoris Mater" u Puli i Neokatekumenski Put, Tomislav Ferenčić (UR), Pula 1998,

ANTUN BOGETIĆ, Neokatekumenski Put kod nas, II izdanje, Tiskara Ježitsak,Pula 2007

TOSMISLAV IVANČI, Mjesto Biblije u evangelizaciji Crkve, Bogoslovska smotra, vol. 61 No. 3-4 April 1992

RICARDO BLAZQUEZ, Neokatekumenski Put i formacija prezbitera u rimskom sjemeništu "Redemptoris Mater", u Strumento internazionale per un lavoro teologico "Communio", srpanj-kolovoz 1990. Br. 112

L'OSSERVATORE ROMANO, giornale quotidiano, città del Vaticano.

DODATAK

DEKRET

Vinka kardinala Puljića

Vrhbosanskog nadbiskupa

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Poslije Drugog vatikanskog sabora, u svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii Nuntiandi, Papa Pavao VI. pozivao nas je da obnovimo našu revnost za Evangelizaciju: »Zadaća evangelizacije svih ljudi sačinjava bitno poslanje Crkve; [...] Crkva postoji da bi evangelizirala« (EN 14).

Pred hitnošću poslanja, Papa Ivan Pavao II. zaključuje svoju Apostolsku pobudnicu Christifideles Laici (CL) ovim riječima: »Cijela Crkva, pastiri i vjernici, na pragu trećeg tisućljeća, treba još snažnije osjećati odgovornost Crkve da posluša Kristovu zapovijed: "Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju" (Mk 16,15), i nanovo prihvatiti misionarsko zalaganje« (CL 64).

25. travnja 2005., Papa Benedikt XVI potvrđuje obvezujući poziv svog prethodnika ovim riječima: »Crkva je po naravi misionarska; njezina hitna dužnost jest evangelizirati, [...] Crkva osjeća obnovljenom snagom da je Kristova misionarska zapovijed sada aktualnija nego ikad prije« (Benedikt XVI, Homilija u Bazilici Svetog Pavla izvan zidina). Također za Dan mladih 2005. u Kölnu, Sveti Otac je govorio biskupima Njemačke ovim riječima: «Uvjeren sam da u cijeloj Europi, kao i u Francuskoj, Španjolskoj i drugdje, trebamo ozbiljno misliti kako u ovim danima i u ovom razdoblju poduzeti istinsku evangelizaciju, ne samo novu evangelizaciju, nego često puta pravu pravcatu prvu evangelizaciju« (Benedikt XVI, 21. kolovoza 2005.).

Sam Papa Benedikt XVI u govoru članovima Neokatekumenskog puta koje je primio u audijeciju u dvorani Pavla VI., 17. siječnja 2011., rekao je obiteljima netom prije nego će ih poslati u Missio ad Gentes u razne krajeve svijeta: »Vjera koju ste primili na dar neka bude ono svjetlo položeno na svijećnjak, sposobno pokazati ljudima put Neba. S istim osjećajem, poslat ću 13 novih "missiones ad gentes", koje će biti pozvane ostvariti novu crkvenu prisutnost u jako sekulariziranim sredinama raznih država, ili na mjestima gdje Kristova poruka nije još doprijela. Moći ćete uvijek osjećati uz vas živu prisutnost uskrslog Gospodina i podršku mnoge braće kao i molitvu Pape koji je s vama!

[...] Zadnjih godina plodonosno je obavljen postupak redakcije Statuta Neokatekumenskog puta koji je, nakon prikladnog razdoblja valjanosti "ad experimentum", definitivno odobren u lipnju 2008. godine. Još jedan značajan korak se dogodio ovih dana, odobrenjem, zaslugom mjerodavnih dikasterija Svete Stolice, "Katehetskog direktorija Neokatekumenskog puta". Ovim eklezijalnim pečatima, Gospodin danas potvrđuje i iznova vam povjerava ovo dragocjeno sredstvo - Put - na način da možete, u sinovskoj poslušnosti Svetoj Stolici i Pastirima Crkve, pridonositi, s novim poletom i žarom, radikalnom i radosnom ponovnom otkrivanju dara Krštenja i ponuditi vaš originalan doprinos djelu nove evangelizacije. Crkva je prepoznala u Neokatekumenskom putu poseban dar potaknut Duhom Svetim: kao takav on prirodno teži uključivanju u veliki sklad Crkvenog tijela [...] Poslanje Crkve se ne može smatrati nečim neobaveznim ili dodatkom Crkvenom životu

[...] Sav Božji narod je "poslani" narod i navještaj evanđelja je zadaća svih kršćana, kao posljedica krštenja«(usp. Benedikt XVI, Verbum Domini, br. 94).

Na taj će način Missio ad Gentes biti izraz zajedništva između prezbitera i obitelji poslanih u misiju, koji dolaze sa Neokatekumenskog puta, tako da znakovi ljubavi i jedinstva mogu biti vidljivi po zapovijedi Gospodnjoj: »ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas, po ovom će svi znati da ste moji učenici (Iv 13,34-35); da svi budu jedno [...]da svijet uzvjeruje da si me ti poslao« (Iv 17,21).

Uzevši u obzir sve ovo i prisvajajući riječi svetog Pavla: »Jao meni kad ne bih naviještao Evanđelje«, radosno prihvaćajući izazov pružen od Sluge Božjega Pape Ivana Pavla II. i u dogovoru s Međunarodnom ekipom odgovornih Neokatekumenskog puta,

Donosim dekret:

1. Missio ad Gentes je osnovana u gradu Sarajevu, u prigradskom području nazvanom Vogošća, i bit će sastavljena od jednog prezbitera i najmanje tri ili četiri "obitelji u poslanju" koji daju raspoloživost za Missio ad Gentes pod mojom izravnom odgovornošću i u punoj suglasnosti sa Međunarodnom ekipom odgovornih Neokatekumenskog puta (usp. čl. 34. Statuta N.P.).

2. Bit će potpisan ugovor između Ordinarija prezbitera, koji će, predstavljen od Međunarodne ekipe odgovornih Neokatekumenskog puta (čl. 32. Statuta N.P.), biti poslan u Sarajevo za Missio ad Gentes, te samog prezbitera i Vrhbosanskog nadbiskupa.

3. Za vrijeme svoga Missio ad Gentes i na mjesto gdje će biti poslan za Missio ad Gentes na području Vrhbosanske nadbiskupije, prezbiter će imati na raspolaganje sve kanonske ovlasti koje će mu dati Vrhbosanski nadbiskup po kan. 516 §2. Pismo imenovanja potanko će odrediti načine tog podjeljivanja u dogovoru s Odgovornim Neokatekumenskog puta. Missio ad Gentes ima vlastite matice.

4. Svi članovi misije dijelit će odgovornost za nju, svatko prema milosti i karizmi koja mu je vlastita. Pismo poslanja bit će dano od Vrhbosanskog nadbiskupa, u zajedništvu s odgovornim Neokatekumenskog puta, za sve članove misije određujući im njihove zadaće u funkciji stvarnosti u kojoj bi se sama misija trebala odvijati.

5. Sve promjene koje se odnose na Missio ad Gentes bit će donesene nakon savjetovanja između Vrhbosanskog nadbiskupa i Međunarodne ekipe odgovornih Neokatekumenskog puta. Što se tiče prezbitera, promjene će se dogoditi u dogovoru s njegovim Ordinarijem i usuglašene sa Međunarodnom ekipom odgovornih Neokatekumenskog puta.

6. Obitelji koje se u potpunoj slobodi daju na raspolaganje, uvijek su slobodne povući se iz Missio ad Gentes. U tom slučaju, Međunarodna ekipa Neokatekumenskog puta providjet će njihovu zamjenu.

7. Svake godine Vrhbosanski nadbiskup, zajedno s predstavnicima Međunarodne ekipe odgovornih za Neokatekumenski put, izvršit će vrednovanje misije.

Vinko kardinal PULJIĆ,

nadbiskup i metropolita vrhbosanski

Vlč. Davor Topić

Tajnik

U zajedništvu s Međunarodnom ekipom

odgovornih Neokatekumenskog puta

Papa Neokatekumenskom putu

Probudite vjeru

Poziv "da se probudi vjera" noseći iznova evanđeoski navještaj među tolike "ne-kršćane" koji su danas zbog sekularizacije zaboravili tko je Isus, bio je upućen od Pape Franje tisućama pripadnika Neokatekumenskog puta koji su ispunili dvoranu Pavla VI u petak ujutro 6. ožujka.

Draga braćo i sestre,

dobar dan svima! I hvala, hvala vam puno što ste došli na ovaj susret.

Papina zadaća, Petrova zadaća je utvrđivati braću u vjeri. Tako ste i vi ovom gestom htjeli zatražiti od Petrovog Nasljednika da potvrdi vaš poziv, podrži vaše poslanje, blagoslovi vašu karizmu. I ja danas potvrđujem vaš poziv, podržavam vaše poslanje i blagoslivljam vašu karizmu. To činim, ne zato što mi je on [pokazujući na Kika] platio.Ne! Činim to jer želim to činiti. Ići ćete u ime Kristovo u cijeli svijet i donositi njegovo Evanđelje: Neka Krist ide pred vama, neka vas prati i dovede do ispunjenja ono spasenje kojeg ste vi nositelji.

S vama pozdravljam sve kardinale i biskupe koji vas danas prate i one koji u svojim biskupijama podržavaju vaše poslanje. Na poseban način pozdravljam inicijatore Neokatekumenskog puta, Kika Argüella i Carmen Hernandez, zajedno s ocem Mariom Pezzijem: također i njima izražavam svoje priznanje i ohrabrenje za ono što, preko Puta, čine na korist Crkvi. Ja uvijek kažem da Neokatekumenski put čini veliko dobro u Crkvi.

Kao što je rekao Kiko, naš današnji susret je susret poslanja u misije, u poslušnosti onome što je Krist tražio od nas. I zato sam naročito zadovoljan da se ovo vaše poslanje odvija zahvaljujući kršćanskim obiteljima koje, okupljene u jednoj zajednici, imaju poslanje davati znakove vjere koji privlače ljude k ljepoti Evanđelja, prema Kristovim riječima: »Ljubite se kao što sam ja vas ljubio; po ovoj ljubavi će znati da ste moji učenici« (usp. Iv 13,34) i »budite jedno i svijet će povjerovati« (usp. Iv 17,21). Ove zajednice, pozvane od biskupa, sastavljene su od jednog prezbitera i od četiri ili pet obitelji, s djecom - čak i ako su već starija - te sačinjavaju »missio ad gentes«, s poslanjem evangelizacije nekršćana, onih nekršćana koji nikad nisu čuli za Krista te također onih nekršćana koji su zaboravili tko je bio i tko je Isus Krist. To su kršteni nekršćani koji su zbog sekularizacije i svjetovnosti zaboravili vjeru. Probudite tu vjeru!

Dakle, prije nego riječju, upravo vašim svjedočanstvom života pokazujete srce Kristove objave: da Bog ljubi čovjeka do te mjere da se predao u smrt za njega i da je uskrišen od Oca kako bi nam dao milost darivanja života drugima. Današnji svijet ima iznimno snažnu potrebu ove velike poruke. Koliko samoće, koliko trpljenja, koliko udaljenosti od Boga na mnogim periferijama Europe i Amerike i u mnogim gradovima Azije! Koliku potrebu ima današnji čovjek, u svakom kutku svijeta, čuti da ga Bog ljubi i da je ljubav moguća! Ove kršćanske zajednice, zahvaljujući vama - misionarskim obiteljima, imaju bitnu zadaću učiniti vidljivom ovu poruku. A koja je ta poruka? "Krist je uskrsnuo, Krist živi! Krist je živ među nama!"

Vi ste primili snagu da ostavite sve i pođete u daleke zemlje zahvaljujući jednom putu kršćanske inicijacije, življenom u malim zajednicama, gdje ste iznova otkrili ogromna bogatstva vašeg Krštenja. Taj put je Neokatekumenski Put, istinski dar Providnosti za Crkvu našeg vremena, kao što su već potvrdili moji prethodnici; osobito sveti Ivan Pavao II, kada vam je rekao: "Priznajem Neokatekumenski Put kao itinerarij kršćanske formacije, valjan za društvo i za današnja vremena" (Pismo Ogniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82[1990], 1515). Put se oslanja na tri dimenzije Crkve: Riječ, Liturgija i Zajednica. Zbog toga se trajno i pokorno slušanje Božje Riječi, euharistijsko slavlje u malim zajednicama nakon Prve večernje nedjelje, slavlje Pohvala (Jutarnje molitve) u obitelji nedjeljom sa svom djecom, te dijeljenje vlastite vjere s drugom braćom, nalaze na izvoru mnogih darova kojima vas je Gospodin velikodušno obdario, poput brojnih poziva na prezbiterat i na posvećeni život. Doista je utješno vidjeti sve ovo, jer potvrđuje da je Duh Božji živ i djelatan u svojoj Crkvi i danas, te da odgovara na potrebe modernog čovjeka.

U različitim prigodama opetovano sam naglašavao potrebu da Crkva prijeđe s pastorala pukog očuvanja na pastoral koji je odlučno misionarski (Usp. Ap. pobud. Evangelii Gaudium, 15). Koliko puta, u Crkvi, imamo Isusa unutra i ne puštamo ga van... Koliko puta! Ovo je najvažnija stvar koju treba učiniti, ukoliko ne želimo da vode u Crkvu postanu ustajale. Put već godinama ostvaruje ovo poslanje Missio ad gentes među nekršćanima, u svrhu implantatio Ecclesiae, nove prisutnosti Crkve tamo gdje Crkva ne postoji ili nije više kadra stići do osoba. "Koliku nam radost dajete vašom prisutnošću i vašim djelovanjem!" - tako vam je rekao blaženi papa Pavao VI. na prvoj audijenciji s vama (8. svibnja 1974., Insegnamenti di Paolo VI, XII [1974], 407). Također i ja ove riječi činim svojima, i ohrabrujem vas da krenete naprijed, povjeravajući vas Svetoj Djevici Mariji, koja je nadahnula Neokatekumenski Put. Ona zagovara za vas pred svojim božanskim Sinom.

Predragi, neka vas Gospodin prati. Pođite, s mojim blagoslovom!

[1] 1 Kor. 9,16

[2] IVAN PAVAO II., enciklika Redemptoris Missio, Zagreb 1991., 3 (napomena: od sada ću citat prikazati pod Redemptoris missio, broj članka)

[3] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Split 2013, 12-13 (uvod kardinala Anonia)

[4] Usp. Redemptoris missio, 9

[5] Usp. Redemptoris missio, 2

[6] PAVAO VI., Apostolska podubnica Evangelii Nuntiandi, Zagreb 2000., 80 (napomena: od sada ću citat ili usporedbu prikazat pod Evangelii Nuntandi, broj članka)

[7] Redemptoris missio, 36

[8] FRANJO, Apostolska pobudnica, Evangelii Gaudium, Zagreb 2013, 83 (napomena: od sada ću citat ili usporedbu prikazat pod Evangelii Gaudiumi, broj članka)

[9] Evangelii Gaudium, 120

[10] Usp. EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, 55-57 (govor pape IVANA PAVLA II na pohod župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu, 18. 11. 1979- L'Osservatore Romano, 19-20 novembre, 1979.)

[11] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, 57, (Iz govora pape IVANA PAVLA II na pohod župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu, 18. 11. 1979. - L'Osservatore Romano, 19-20 novembre, 1979)

[12] Redemptoris missio, 86

[13] Izraz ad gentes sadržajno obuhvaća one osobe koje su se ranije nazivale "pogani". Upotreba izraza "pogani" izgubio se iz teološkog rječnika posljednjih godina, što zasigurno možemo ocijeniti kao pozitivni razvoj. Što se tiče samog izraza ad gentes, može se reći da nije baš najsretnije rješenje, ali za sada nema drugog upotrebljivijeg pojma.

[14] X.L. DUFOUR, "Narodi" u Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1988, 642-654, 642

[15] X.L. DUFOUR, "Narodi" u Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1988, 642-654, 643

[16] Usp. X.L. DUFOUR, "Poslanje" u Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1988, kol. 914-922, 914

[17] Usp. TOSMISLAV IVANČI, Mjesto Biblije u evangelizaciji Crkve, u Bogoslovska smotra, 414-416, 414, (April 1992).

[18] Usp. Iz. 2,3; 19,21-25; 45,20-25;60

[19] Usp. X.L. DUFOUR, "Poslanje" u Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1988, 914-922, 916-917

[20] Usp. Mt. 23,15

[21] Usp. Iz. 2,2-5; 25,6-8; 60,1-6; Jr. 3,17; 16,19-21 itd.

[22] Usp. X.L. DUFOUR, "Poslanje" u Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1988, kol. 914-922, 918

[23] Usp. Rim. 11,11; Dj. 13,46;

[24] Usp. II. VATIKANSKI KONCIL, Dekret Drugog Vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve, Ad Gentes, Zagreb 1972, 9 (napomena: od sada ću citirat ili usporedbu prikazati pod Ad Gentes, broj članka); Redemptoris Missio, 41

[25] PAVAO VI., Apostolska podubnica Evangelii Nuntiandi, 15

[26] Usp. Evangelii Nuntiandi 14; KATEKIZAM KATOLIČKE CRKVE, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb 1994, 775. (napomena: od sada ću citat prikazati pod KKC, broj članka.)

[27] Redemptoris Missio, 3

[28] Usp. Evangelii nuntiandi 80; Redemptoris missio, 9

[29] Usp. Rim 10,13-15; Evangelii nuntiandi 42

[30] Usp. Gal 3,1-14

[31] Isto.; Evangelii nuntiandi, 24; Redemptoris Missio, 61

[32] Usp. Redemptoris Missio, 5; KKC 389; 620; Usp. Dj. 4,12

[33] Usp. 1 Iv. 4,14; Iv. 3,17; 5,24

[34] Usp. STEPHEN ETCHES, Povijest Crkve, revidirano izdanje, UTBP, 2001., 13

[35] Ludwig von Hertling je pokušao dati procjenu zasebno za rimski Istok, a posebno za Zapad (ZKTh 58 [1934] i 62 [1938]) pa je dobio ove rezultate

[36] Usp. AUGUST FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb 2004., 16

[37] Usp. AUGUST FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb 2004., 59

[38] Usp. BERNARD JURAJ FILINIĆ, "Ti si Petar", Zagreb, 2000., 87-91

[39] Usp. AUGUST FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb 2004., 152

[40] Misijski centri su bili ili zavodi ili male redovničke zajednice od po nekoliko misionara ili jednostavno zajednica misionara koji su se spremali, učeći jezik i kulturu za navještaj evanđelja.

[41] Usp. AUGUST FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, Zagreb 2004., 151-153; BERNARD JURAJ FILINIĆ, Ti si Petar... Sažetak povijesti Crkve, Zagreb, 2000., 146-158

[42] Usp. Redemptoris Missio, 1

[43] Redemptoris missio, 2

[44] Usp. Redemptoris missio 5; 1 Tim. 2,4-6; Dj. 4,12; 1 Iv. 4,14; Iv. 3,17; 5,24

[45] Usp. Ad Gentes, 9

[46] Usp. Kol. 1,13; Dj. 10,38; Iv. 10,36

[47] Usp. Ad Gentes, 2-7; KKC 767; Redemptoris missio 5

[48] Redemptoris missio, 63

[49] Usp. BENEDIKT XVI, Verbum Domini, Zagreb 2011, 94 (napomena: od sada Verbum Domini, br. Čl.); II. VATIKANSKI KONCIL, Lumen Gentium, Zagreb 2013, 11

[50] Usp. KKC 571, 1067, 1085

[51] IVAN PAVAO II, Enciklika Dives in misericordia, Zagreb 1994, 7

[52] Usp. Redemptoris missio 7-9 ; Iv. 1,12;

[53] Usp. KKC, 27; Redemptoris missio, 38

[54] Redemptoris missio, 9

[55] Usp. Redemptoris missio, 31

[56] Usp. Ad gentes, 6, 23, 27; Redemptoris missio 37-40; Evangelii nuntiandi 18-20;

[57] Redemptoris missio, 83

[58] Isto

[59] Usp. Ad gentes, 9

[60] Usp. Redemptoris missio 42-43; Ad gentes 11-12;

[61] Usp Evangelii nuntiandi, 21

[62] Usp. KKC 161, 183; Evangelii Gaudium, 165

[63] Usp. Redemptoris missio 44, Evangelii nuntiandi 22

[64] Usp. Redemptoris missio, 44; Evangelii Gaudium, 164

[65] Usp. Redemptoris missio, 45

[66] Usp Rim. 8,3-13

[67] Redemptoris missio, 46

[68] Dj. 2, 37-38

[69] Usp. Kol 1,13

[70] Usp. Redemptoris missio 46 i 47; Ad gentes, 14

[71] Usp. Ad gentes, 15

[72] Usp. Redemptoris missio, 49

[73] Redemptoris missio, 51

[74] Usp. A.S. HAMMAN, Svagdašnji život prvih kršćana, Zagreb, 1983., 57 i 58

[75] Isto

[76] Usp. Redemptoris missio, 67 i 68

[77] Usp. Ad gentes, 40

[78] Usp. KKC, 783-786; II. VATIKANSKI KONCIL, Lumen Gentiums, Zagreb 2013, 34-36

[79] Usp. Ad gentes, 17

[80] Usp. Redemptoris missio, 75

[81] Usp. Ad gentes, 24; 1 Kor. 9,19-22

[82] Redemptoris missio, 84-90

[83] Redemptoris missio, 90

[84] Redemptoris missio, 90

[85] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, "ad experimentum" 2002., 79-83, (povijesna bilješka); Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, Poreč-Pula 1996., 9-17 i 117-122; KIKO ARGUELLO, Kerigma, Verbum, Split 2013., 17-66

[86] IVAN PAVAO II, Pismo Oqniqualvolta, 30 Kolovoza 1990: AAS 82 (1990) 1515(prijevod na hrvatski može se naći u EZECHIELE PASOTTI (UR), "Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II", Poreč-Pula 1996. ,19-20).

[87] IVAN PAVAO II, Pismo Oqniqualvolta, 30. kolovoza 1990: AAS 82 (1990) 1515.

[88] Usp. RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice - teološka prosudba, Poreč 1994., 11-18; 38 i 57 ; EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II., 117

[89] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 5 §1

[90] Usp. KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktoriji za katehezu, 91, 64, 258

[91] Iv. 4,3

[92] Usp. EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II, 125

[93] Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 7 §1

[94] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 8. 9, 10 i 15;

[95] Usp Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 19; RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba,Vlastita naklada - Poreč, 1994., 63-65

[96] Usp. Mk. 12,30-31; Pnz. 4,4-5

[97] Usp. Mt. 6,24

[98] Usp. Mt. 4,1-11

[99] Usp. RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba, Vlastita naklada - Poreč, 1994., 69-74; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 20

[100] Isto

[101] Isto

[102] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 21; RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba,Vlastita naklada - Poreč, 1994., 74-77

[103] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 26

[104] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 27

[105] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 28

[106] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 31, 32 i 29

[107] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 30

[108] Usp Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 33

[109] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Verbum, Split 2013, str. 130

[110] Iv. 17,21-23

[111] Usp. CENTRO NEOCATECUMENALE (pubblicato dal), Il Cammino neocatecumenale nei discorsi di Paolo VI, Giovanni Paolo II e Benedetto XVI, Roma, 2012., 362-366 (govor Pape Benedikta XVI na audijenciji sa Neokatekumenima u Aula Pavla VI 17.01.2011. - L'Osservatore Romano, 17-18 gennaio 2011); Govor Kika Arguella na istom susretu u kojem su bile poslane prve zajednice iz Rima, Madrida i Pariza u "communitates in missionem (L'Osservatore Romano, 17-18 gennaio 2011) ".

[112] Usp. Redemptorism missio, 7; Verbum Domini, 94

[113] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,58 (Iz govora svetog pape Ivana Pavla II za vrijeme pohoda župi Sv. Luke Evanđeliste, 4. 11. 1979. - L'Osservatore Romano, 15-16 giugno, 1979.)

[114] Usp. 2 Kor. 5,14

[115] Usp. Redemptoris missio, 3; Verbum Domini, 93 i 94; Evangelii Gaudium, 12

[116] Redemptoris missio 11

[117] Redemptoris missio 27

[118] Redemptoris missio 36

[119] Usp. Redemptoris missio, 2

[120] Evangelii nuntiandi 24

[121] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,55 (Iz govora pape IVANA PAVLA II za vrijeme pohoda župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu, 18. 11. 1979. - L'Osservatore Romano, 19-20 novembre 1979.)

[122] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,161 (Papa PAVAO VI, generalna audijencija, Vatikan, 12.11.1977)

[123] Isto

[124] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II ,35 (Govor pape IVANA PAVLA II. u susret sa zajednicama neokatekumenskog puta u pohodu župe sv. Marije Goretti, Rim 31. sijećnja 1988 - L'Osservatore Romano, 1-2 febbraio 1988.)

[125] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Split 2013, 128-135; KIKO ARGUELLO, Lectio docoralis "obitelj u poslanju Crkve" na Dodjeli Doktorata Honoris Causa, Vatikan 13. Svibnja 2009.

[126] IVAN XXIII, Apostolska konstitucija, Humanae salutis, Vatican, 1962, 2

[127] Iv. 13,34

[128] Iv. 17,23

[129] Usp. Rim. 5,8-10

[130] Lk. 6,27

[131] Iv. 17,23

[132] Usp. L'OSSERVAATORE ROMANO, 7 marzo 2015 (Govor pape Franje u dvorani Pavla VI na audijenciji sa neokatekumenima 7.03.2015. kada je poslao nove misije ad gentes)

[133] 2 Kor. 4,13

[134] L'OSSERVAATORE ROMANO, 7 marzo 2015 (Govor pape Franje u dvorani Pavla VI na audijenciji sa neokatekumenima 7.03.2015. kada je poslao nove misije ad gentes)

[135] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Split 2013, 128-130; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 5, 33

[136] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim 2008, čl. 11, 13, 14, 27, 32; Ad Gentes, 18, 32; Redemptoris missio 67 i 68;II. VATIKANSKI KONCIL, Dekret Drugog Vatikanskog sabora o službi i životu prezbitera, Presbyterorum Ordinins, Zagreb 1969., 2-6 i 9- 11.

[137] Usp IVAN PAVAO II, Apostolska podubnica, Familiaris Consortio, Zagreb 2009, 49-50 (napomena: od sada ću citat ili usporedbu prikazat pod Familiaris Consortio, broj članka)

[138] Usp Familiaris Consortio, 52 i 53

[139] Usp. Familiaris Consortio, 55-62

[140] Familiaris Consortio, 63 i 64

[141] Uso. KIKO ARGUELLO, Lectio docoralis "obitelj u poslanju Crkve" na Dodjeli Doktorata Honoris Causa, Vatikan, 2009.

[142] Usp. EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II , 92-93 ( iz homilije IVANA PAVLA II na euharistiji poslanja obitelji za "Novu Evangelizaciju" u Porto San Giorgio, 30.12.1988 - L'Osservatore Romano, 31 decembre 1988)

[143] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II , 94, (iz homilije IVANA PAVLA II na euharistiji poslanja obitelji za "Novu Evangelizaciju" u Porto San Giorgio, 30.12.1988 - L'Osservatore Romano, 31 decembre 1988 )

[144] Familiaris Consortio, 52

[145] Familiaris Consortio, 54

[146] Usp. Statut Sjemeništa Redemptoris Mater Pula, službeni glasnik Porečko - Pulske biskupije 287/92 ; RICARDO BLAZQUEZ, Neokatekumenski Put i formacija prezbitera u rimskom sjemeništu "Redemptoris Mater", u Strumento internazionale per un lavoro teologico "Communio", srpanj-kolovoz 1990. Br. 112; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl.18; CENTRO NEOCATECUMENALE (pubblicato dal), Il Cammino neocatecumenale nei discorsi di Paolo VI, Giovanni Paolo II e Benedetto XVI, Roma, 2012., 331 (Govor IVAN PAVLA II formatorima sjemeništa "Redemptoris Mater", 18. 03. 2004. - L'Osservatore Romano, 19, marzo 2004.)

[147] Heb. 2, 14-15

[148] Iv. 3,14

[149] Usp. Ef. 4,13

[150] Usp. EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II , 23, (Iz govora Pape PAVALA VI na audijenciji s Neokatekumesnkim zajednicama, 8. Svibnja 1974)

[151] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 16; [151] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu I , 119

[152] Usp. Mt. 10,12-13

[153] Usp. 1 Pt.3,15; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 20; [153] EZECHIELE PASOTTI (UR), Neokatekumenski put prema Pavlu VI i Ivanu Pavlu II , 123

[154] Usp. Evangelii Gaudium, 127-129

[155] Evangelii Gaudium, 127

[156] Usp. A.S. HAMMAN, Svagdašnji život prvih kršćana, Biblioteka, Zagreb, 1983, 56 - 65

[157] Redemptoris missio, 46

[158] Dj. 2, 37-38

[159] Smjernice(Lineamenta), redovite XIII Biskupske sinode, "Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere", Vatikan, 2011, I poglevlje ( Segreteria Generale del Sinodo dei Vescovi e Libreria Editrice Vaticana)

[160] Usp. KKC 2179

[161] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Verbum, Split 2013, str. 128-132; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, 11. Svibnja, 2008, čl. 2, 7-10, 16

[162] Isto

[163] Usp. Rim. 12,1

[164] Usp. Iz transkripta govora Kika Argüello na susretu sa mladima neokatekumenskih zajednicama u Napolju, 20. 05. 2012.

[165] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 15, 29 i 30

[166] KONGREGACIJA ZA KLER, Opći direktorij za katehezu, 86; usp. Mt. 10,5-42 i Lk. 10.1-20

[167] Usp. Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 15, 29 i 30; RICARDO BLÀSQUES, Neokatekumenske zajednice- teološka prosudba,Vlastita naklada - Poreč, 1994., 58

[168] Usp. 1 Kor. 4,15; Kol. 1,24; Jak 1,18

[169] Iz transkripta govora KIKA ARGUELLA na susretu s neokatekumenskim zajednicama u Puli, 03.06. 2007.

[170] Usp. ANTUN BOGETIĆ, Neokatekumenski Put kod nas, Pula 2007, 55-58

[171] Više u ANTUN BOGETIĆ, Sjemenište "Redemptoris Mater" u Puli i Neokatekumenski Put, Pula 1998, 9-40 i u ANTUN BOGETIĆ, Neokatekumenski Put kod nas, Pula 2007, 14-28

[172] Više u ANTUN BOGETIĆ, Neokatekumenski Put kod nas, Pula 2007, 5-12 i 42-55

[173] Usp. KIKO ARGUELLO, Kerigma, Split 2013, 128-130; Statut Neokatekumenskog puta, definitivno odobrenje, Rim, 2008, čl. 5, 33

[174] L'OSSERVAATORE ROMANO, 7 marzo 2015 (Govor pape Franje u dvorani Pavla VI na audijenciji sa neokatekumenima 7.03.2015. kada je poslao 40 nove misije ad gentes)

[175] L'OSSERVAATORE ROMANO, 7 marzo 2015 (Govor pape Franje u dvorani Pavla VI na audijenciji sa neokatekumenima 7.03.2015. kada je poslao 40 nove misije ad gentes)U Sloveniji je također prisutna i djeluje jedna misija ad gentes u jednom djelu Ljubljane - Fužine. Ova misija se također sastoji od četiri obitelji u poslanju. Ova misija zajedno sa misijom u Vogošći su misije ad gentes koje su se rodile među prvima.

KLIKNI NA DUGME ISPOD KAKO BI PREGLEDAO ILI PREUZEO SADRŽAJ