O CRKVI
O CRKVI
Crkva, grč. Ekklèsia doslovice bi značilo "pozvati van" ili "saziv", i općenitog je vjerskog značaja. U SZ taj izraz se upotrebljava za skupštinu izabranog naroda. U NZ "ekklesia" se naziva prva zajednica koji su povjerovali u Krista i koji su baštinici te skupštine SZ. Drugi izraz Kyrakèod kojeg dolazi slavenska riječ Crkva, što znači "Gospodnja" ili "ona koja pripada Gospodu". U kršćanskom govoru "Crkva" označava, narod koji Bog okuplja, tj. zajednica vjernika, koja živi od Riječ i od Tijela Kristovog.
U Svetom pismu nalazimo na mnogo mjesta sliku Crkve. U SZ slika crkve se pokazuje u izrazu "Božji narod". U NZ taj Krist postaje glava tog Božjeg naroda[1]. Tako kada Pismo želi objasniti što je Crkva ona koristi razne slike, kao npr. slike iz pastirskog života, tako je Crkva ovčinjak[2], stado[3] kome je sam Bog pastir koji je život dao za svoje ovce[4], njiva Božja[5], Božanski vinograd[6], itd. Također se Pismo koristi i drugim slikama kao npr. iz graditeljskog ili obiteljskog života, tako te je Crkva i Božja građevina[7], kuća Božja[8], šator Božji među ljudima[9], sv. hram, hram Duha Svetoga, Sveti grad Jeruzalem, novi, nebeski Jeruzalem[10], pa onda Crkva kao zaručnica[11], Crkva kao naša majka itd.
Crkva je prije svega jedno otajstvo koje ima početak u naumu presvetog Trojstva a ostvaruje se postepeno kroz razdoblje ljudske povijesti. Naime, prikazana je u slikama od početka svijeta, pa je tako svijet stvoren u vidu Crkve koja je svrha svih stvari[12] itd.. Pripravljena je u povjesti Izraela koja počinje sa pozivom Abrahama, prolazi kroz Izrael koji je znak buduće Crkve, sve do proroka koji navješćuju novi savez koji se ispunja u Kristu. Ustanovljena je od Krista izabirom dvanestorice s Petrom kao glavom, očitovana u Duhu Svetom na dan pedesetnice koji je neprestano posvećuje kako bi ispunila svoje poslanje[13]. Crkva će na kraju vremena biti dovršena sa Kristovim slavnim dolaskom kada će se svi pravedni od postanka svijeta pa do posljednjeg izabranog sjediniti u sveopćoj Crkvi kod Oca.[14]
Bitno je reći još da je Crkva po naravi misionarska, tj. prvo i najbitnije poslanje Crkve je spasiti duše po propovjedanju Kerigme (Radosnu Vijest) svim narodima [15]. Jer je Crkva znak i oruđe zajedništva Boga i ljudi tj. ona je sakrament spasenja u ovom svijetu. Crkva je također jedna, ali ima dvije stvarnosti, Božansku i ljudsku. U tome je uostalom njezino otajstvo koje samo vjera može prihvatiti. Također Crkva se ogleda u, ako tako možemo reći, tri stanja. Putujuća – zemaljska, to je crkva na zemlji i biće je sve do drugog dolaska Gospodina našega Isusa Krista. Onda Crkva u čistilištu, to su oni koji su ostavili ovaj život i sada se čiste, nebili gledali slavu trojedinog Boga. I Nebeska Crkva to su oni koji uživaju slavu gledajući jasno trojedinog Boga kakav jest. Između onih koji putuju, koji se čiste i koji su već u Kraljestvu Božjemu postoji veliko zajedništvo.
TRI ASPEKTA CRKVE
Crkva – Narod Božji. Bog nije htio posvetiti i spasiti ljude pojedinačno već je htio da te ljude učini narodom koji bi ga priznavali i vjerno služili. Božji narod je onaj narod, koji je On sam sebi stekao, koji nekoć nije bio narod, to je rod izabrani, kraljestvo svećenstvo[16]. Član tog naroda se postaje "rođenjem odozgor"[17], tj. vjerom u Ktista i krštenjem. Tom narodu je glava Krist. Zakon tog naroda je nova zapovjed da ljubimo kako nas je sam Krist ljubio. Poslanje je biti sol zemlje i svjetlo svijeta, umrjeti za spas svjeta, a svrha mu je Kraljestvo Božje.
Crkva – Tijelo Kristovo. Usporedba Crkve sa tijelom je veoma važna jer osvjetljuje intimnu vezu između Crkve i Krista. Vjernici koji prime Riječ Božju postaju tijelo Kristovo i bivaju usko s Kristom sjedinjeni. Ovo tijelo je jedno i jedinstveno ali postoje unutar tijela raznolikost udova i služba.Ti udovi su međusobno povezani i ovise jedan o drugom, a glava tog tijela je Krist.[18]
Crkva – Hram Duha Svetoga. Duša udovima tog tijela je Duh Sveti koji čini od Crkve "hram Duha živoga"[19]. Duh Sveti izgrađuje na različite načine Tijelo Kristovo. Po Riječi Božjoj, koja je kadra izgraditi[20], po krštenju kojim oblikuje Kristovo Tijelo[21], po sakramentima koji daju rast i ljek Kristovim udovima, po "milosti datoj apostolima, i po krepostima koji daju vjernicima sposobnosti da prime razne službe korisne za izgradnju Crkve. Duh Sveti daje Crkvi također i posebne milosti ( karizme )[22] koje imaju u svrhu obnoviti, izgraditi Crkvu. Karizme su bogatstvo milosti koje su dane za apostolsku životnost i život cijele Crkve.
NARAV I POSLANJE CRKVE
Crkva je prije svega po svojoj naravi misionarska od Krista poslana svim narodima da mu od njih učini učenike[23]. Bitne oznake Crkve i njezina poslanja je ta da je Crkvi jedna, sveta, katolička i apostolska. Crkva nema sama od sebe ove oznake već joj to Krist po Duhu Svetom daje da bude.
Crkva je jedna[24]. To da je Crkva jedna je otajstvo, a počelo tog otjstva jest jedinstvo u Trojstvu osoba, Boga Oca, Sina u Duhu Svetom. To da je Crkva jedna je vlastito samoj njenoj biti. Crkva je jedna jer je jedna vjera, jedan sakramentalni život, jedno apostolsko nasleđe, jedna zajednička nada i ista ljubav. Od početka se Crkva predstavlja s velikom raznolikošću. Ova raznolikost je zapravo bogatstvo i nikako se ne protivi jedinstvu Crkve, ali ipak zbog čovjekovog grijeha dolaze hereze, raskoli i šizme. To se vidi pogotovu u povjesti Crkve. Jedinstvo je prije svega Božji dar. I Bog nas poziva da moramo čuvati taj dar. A kako se čuva ovaj dar? Vezom jedinstva. A ta veza je ljubav. Naravno mora postojati uvijek briga za jedinstvo Crkve i to mora se ticati svakog vjernika i pastira, ali isto tako moramo biti svesni, ponavljam, da je jedinstvo dar i nadilazi ljudske sposobnosti i snage. Stoga svu svoju nadu polažemo u Krista i Očinsko milosrđe po Duhu Svetom.
Crkva je sveta[25]. Crkva je vjerujemo nepropadljivo sveta jer je tvorac sam presveti Bog. Krist je dao samoga sebe da je posveti. Tako se i njeni članovi zovu "svetima". Crkva je po Kristu posvećena i samo u Crkvi ima punina sredstva spasenja. U njoj po milosti Božjoj postižemo svetost. Isto tako Crkva je u isti mah i grešna i potrebna je čišćenja, obnavljanja i ona neprestano provodi pokoru i obnovu. Svi su članovi Crkve grešni jer u svima se još nalazi kukolj grijeha pomješan sa dobrim životom Evanđelja.
Crkva je katolička[26] (sveopća) jer je u njoj prisutan Krist. Ona navješta cjelovitost i potpunost vjere, sakramenata, života i službu svetog reda u apostolskom nasljeđu.
Crkva je apostolska[27] jer je utemeljena na apostolima.
Poslanje Crkve je kako smo već rekli, prije svega navještati evanđelje po svem svijetu. Crkva je od Boga poslana k narodima da bude " sveopći sakrament spasenja".[28] Vođena Duhom Svetim, Crkva nastavlja tijekom povjesti poslanje samog Krista[29]. Ovo poslanje proizlazi iz vječne ljubavi Božje koji je poslao svoga Sina i svoga Duha jer hoće da se svi ljudi spase[30]. Gledajući ovo možemo reći da Crkva nije apostolska ukoliko ne ispunjava ovo poslanje, ukoliko nije poslana u čitav svijet. Kršćanski je naime poziv, po svojoj naravi, poziv na apostolat. Apostol, što znači "poslanik", se dakle naziva svaki kršćanin koji propovijeda (svatko u svom staležu i sukladno prilikama) Kraljestvo Božje. Neki se možda pitaju koji je razlog ovog poslanja[31]? Razlog je: Ljubav Božja prema svim ljudima. Ta ljubav nas Kristova obuzima[32], tako da nijedan kršćanin, ukoliko je kršćanin, ne može ostati indiferentan, i ne navijestiti svima do nakraj svijeta ovu ljubav, koju je iskusio.
Crkva je jedna, sveta, katolička, apostolska jer u njoj već postoji a na kraju će se vremena ispuniti kraljetstvo Božje, koje Crkva nesmije čuvati za sebe, već mora vršiti svoje poslanje – nositi spasenje svakom čovjeku, nositi spasenje po cijeni života[33]. To je poslanje svakog kršćanina. Kao što se Marija naziva, sa pravom, Bogonositeljica i Spasonositeljica tako je i svaki vjernik spasonositelj. To je dužnost, zapovjed i obaveza svakog kršćanina. Svaki vjernik, kršćanin, ima odgovornost pred Bogom za ovo poslanje.
Božansko poslanje, dakle, koje je Krist povjerio svojoj Crkvi trajaće sve do svršetka svijeta, jer je Kerigma, koja se mora naviještati u svako vrijeme, za Crkvu počelo svega njezina života. Na kraju posljednji cilj poslanja Crkve je taj da učini ljude dionicima zajedništva koje postoji između Oca i Sina u njihovu Duhu ljubavi. (pobožanstvenjenje ljudi)[34]
HIREARHIJA CRKVE
Upravo iz ovog poslanja Crkve, koje smo ukratko izložili u prošlom odlomku, javlja se potreba Crhvenih službi (hirearhije). U Crkvi postoje različite službe ali u jedinstvu poslanja. Dakle, službe koriste, i imaju svrhu u poslanju Crkve.[35] Sam Krist je ustavonio službe, dao vlast, poslanje, usmjerenje i svrhu[36]. Službe u kojoj Kristovi poslanici po Božjem daru čine i daju, što ne mogu činiti i davati sami po sebi, crkvena predaja naziva sakramentom. Crkvena služba koja se predaje posebnim sakramentom nazivamo sakramentalne službe. Ova se služba vrši u Kristovo ime.[37] Ljudi koje vrše ovu službu nazivaju se klerici. U tu službu spadaju prije svega apostoli, odnosno biskupi, na čelo sa Petrom, odnosno papaom, jer uspostavljajući dvanestoricu Krist je stavio na čelo Petra[38]. Ta pastirska služba Petra i drugih apostola spada u temelje Crkve. Također ovu pastirsku službu vrše i svećenici i đakoni koji su biskupovi suradnici. Svi oni također imaju i službu poučavanja, odnosno, imaju prvenstvenu zadaću da svima naviještaju Božje evanđelje, da bi sačuvali Crkvu u čistoći vjere predanu od apostola. Biskup je također upravitelj milosti vrhovnog svećeništva, osobito u Euharistiji koju sam prinosi ili se birine da je prinose prezbiteri - njegovi suradnici. Ta služba se naziva služba posvećenja[39]. Postoji još i služba upravljanja[40] koju takože imaju biskupi. Sve ove službe klerika su na izgradnju Naroda Božjega. Svi ostali koji nemaju neku od ovih sakramentalnih služba nazivaju se "laici"[41]. Laici također imaju svećeničku, proročku i kraljevsku službu u Crkvi[42]. Ta služba se također dobija po sakramentu krštenja. Pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni su Božjim narodom i na svoj su način postali sudionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe. Svećenici su jer također prinose žrtve Bogu ugodne, Bogu mile, i tako posvećuju svijet. Te žrtve ugodne Bogu su njihova djela, molitve i apostolski pohvati, bračni i obiteljski život, svagdanji rad, odmor duha i tjela ali samo ako se vrše u Duhu, a najviše Križ ako se strpljivo nosi. Proroci su jer imaju poslanje evangelizacije tj. poslanje da navješćuju Krista raspetoga i uskrsla (svjedočanstvom života i riječju). Kraljevi su zbog toga jer je Krist svojom poslušnošću sve do smrti, dao apostolima dar kraljestva slobode i kraljestvo nebesko u baštinu i time svakom kršćanu. Tako da kršćanin nije više rob kraljestva grijeha, jer je Krist pobjedio u njemu ovo kraljestvo grijeha svojim smrću i uskrsnućem.
U Crkvi postoje tako i različite karizme – staleži koji nastaju preuzimanjem evanđeoskih savjeta. Iako to ne spada na hirearhisko uređenje Crkve veoma je važno jer pripada njezinom životu i svetosti. Tako npr. postoji monaški ili pustinjački stalež[43] (život). Ova karizma je nastala u II - III st. Pustinjaci ili monasi se odvajaju od svijeta, prije svega zbog molitve, žive šutnjom samoće i pokorom posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta. Skriven ljudskim očima život pustinjaka je šutljivo propovjedanje. Također postoji i karizma posvećenih djevica[44]. Ova karizma je još od apostolskih vremena. Tako isto i redovnički život[45] koji je nastao na istoku a karakterizira ih bratski život u zajednici, javno zavjetovanje evanđeoskih savjeta i svjedočenjem jedinstva Krista i Crkve. Druga pak karizma je "svjetovna ustanova"[46] koja je ustanova posvećenog života, u kojoj vjernici žive u svijetu, teže za savršenom ljubavlju, te nastoje, osobito iznutra, pridonositi posvećivanju svijeta. Postoje još i družbe apostolskog života[47] i osobe ili čitava obitelji koje su posvećene za posebno sudjelovanje u misiskoj evangelizaciji[48]. Rezimirajući: posvećeni život sudjeluje u poslanju Crkve po punu predanju Kristu i braći, svjedočeći nadu kraljevstva nebeskog.
ZAKLJUČAK
Na kraju možemo vidjeti da Crkva nije neko savršeno društvo ili neko udruženje, već je prije svega jedno otajstvo. Crkva je primila u baštinu od Krista vlast, slavu, svetost, spasenje, nebo, ali i progonstvo, jer je i Krist imao progonstvo, a imao je jer je pokazivao uvijek istinu, jer je On sama istina a đavao ne podnosi, mrzi istinu, jer je otac laži. Crkva isto tako posjeduje istinu, jer posjeduje Krista i njena je dužnost da uvjek pokazuje Istinu što je i vjerno činila kroz povjest i danas čini. Svrha je, dakle, putujuće, zemaljske Crkve da trajno uprisutnjuje Boga na zemlji, preko sakramenta, preko svog poslanja navještenja Radosne Vjesti – Kerigme tj. preko samog svetog načina života.
Pošto smo govorili o Crkvi, njezinu početku, poslanju, naravi i odredištu, najbolje ćemo zaključiti okrećući pogled prema Mariji[49], da u njoj promotrimo što je Crkva u svom otajstvu, u svom "hodoćašću vjere" i što će na kraju svog putovanja biti u domovini, gdje je "u slavi presvetog i nerazdjeljivog Trojstva", "u zajednici sa svim svetima", očekuje ona koju Crkva slavi kao Majku svoga Gospodina i svoju vlastitu Majku.
Tekst sastavi Anton Pernat
[1] Usp. Ef. 1,22; Kol. 1,18
[2] Usp. Iv. 10,1-10
[3] Usp. Iz. 40,11; Ez.34,11sl; Iv. 10,11; 1Pt.5,4
[4] Usp. Iv 10,11-15
[5] Usp. 1Kor. 3,9
[6] Usp. Mt. 21,33-43 par.; Iz. 5,1sl
[7] Usp. Iv. 15,1-5
[8] Usp.1Kor. 3,9
[9] Usp.Otk. 21,3
[10] Usp. Gal. 4,26
[11] Usp. Otk. 19,7; 21,2-9; 22,17; Ef. 5,25-26.
[12] Usp. KKC 760
[13] Usp. KKC 767 i 768
[14] Usp. KKC 769 i 773
[15] Usp. Mt. 28,19-20; II VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 48
[16] 1 Pt. 2,9; a "kraljevati znači služiti" usp. KKC 786
[17] Iv.3,3-5
[18] Usp. Kol. 1,18
[19] Usp. 2Kor. 6,16
[20] Usp. Dj. 20,32
[21] Usp. 1 Kor. 12,13
[22] Usp. KKC 798 i 799
[23] Usp. Mt. 28,19; II VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 4.
[24] Usp. KKC 813-822
[25] Usp. KKC 823-829 kao i 866.
[26] Usp. KKC 830-831 kao i 867
[27] Usp. KKC 857.
[28] Usp. Kkc 849 kao i II VATIKANSKI SABOR, Ad Gentes 7.
[29] Usp. Mt.28,19+; Iv.20,21; Mt. 10,40; Lk. 10,16.
[30] Usp 1Tim. 2,4.
[31] Usp. KKC 863-865 kao i 851
[32] Usp. 2Kor. 5,14 +.
[33] Usp. KKC 852-856 kao i KKC – (Kompendi) 173.
[34] Usp. KKC 850
[35] Usp. KKC 871-873
[36] Usp. KKC 874
[37] Usp. KKC 879
[38] Usp. Mt. 16,18+; Iv. 21,15-17
[39] Usp. KKC 893
[40] Usp. KKC 894
[41] Usp. KKC 897-900
[42] Usp. KKC 901-907
[43] Usp. KKC 920-921
[44] Usp. KKC 922-924
[45] Usp. KKC 925-927
[46] Usp. KKC 928-929
[47] Usp. KKC 930
[48] Usp. KKC 931-933
[49] Usp. KKC 963-972