O IKONI

Tekst sastavio: Anton Pernat

NAŠE PROMIŠLJANJE O IKONI

POJAM KULTURA[1]

Definirati pojam kulture jako je važno kako bi se jasnije razumio ovaj tekst. S obzirom da postoji više od 200 definicija za kulturu, moramo izabrati jednu kako bismo gledali ovu temu, tj. Crkvenu umjetnost - ikonu kroz prizmu te definicije.

Kulturu možemo definirati kao skup svih materijalnih i duhovnih dobara koje je čovjek skupio i spojio, ili kao umjetni dogovor ljudi, itd. ... Ali sve te definicije su poprilično površne. Papa Ivan Pavao II. je definiro kulturu u svojoj knjizi "Sjećanje i identitet" ovako: "Kultura je način (slikarstvo, kiparstvo, glazba...) na koji čovjek traži istinu ." Pri tom kada kažemo čovjek, ne mislimo samo o onome koji stvara, dakle stvaraocu, već mislimo i na onoga koji promatra - promatrača. I na drugom mjestu iste knjige Papa govori ovako: "Kultura je sredstvo koje čovjek postaje više čovjek - jest više". Kako smo rekli, definicija o kulturi ima puno i svakako da su uglavnom većina točne i ispravne, ali nepotpune. Možemo reći da je Ivan Pavao II dao novi duh, novi pogled na kulturu, a time i na čovjeka. U ovom kontekstu razmatrat ćemo crkvenu umjetnost - ikonu..

ŠTO JE IKONA, NJENO MJESTO I ULOGA U CRKVI I DRUŠTVU

IKONA (grč. εικωυ od glagola εικω - ličim), sveti lik; sveta slika koja simbolizira Gospodina Isusa Krista, ili Sveto Trojstvo, Bogorodicu, anđele, svece, kao i scenske likove; u crkvi važna kao komponenta crkvenosti i jedna od bitnih karakteristika pobožnosti. Ikona je slika isključivo religioznog značenja i čini sastavni dio suvremene europske kulture, mada ne pripada sakralnoj umjetnosti. U povijesti crkve ikona ima odlučujuću ulogu. Na prvom je mjestu primjena ikone u bogoslužju (pored molitvene primjene), dok je druga dimenzija njene funkcionalnosti didaktička, budući da je ikonografija smatrana katehezom i učenih i neukih. Zatim, ikona ima konteplativnu i posredničku funkciju, jer predaje nevidljivu silu svetosti lika na njoj.

U društvu ikona nije na visokoj cijeni umjetničkog djela. Prvenstveno zbog svoje dvodimenzionalne perspektive. Crkva je u umjetnosti uzela ovaj način izražavanja (dvodimenzionalna slika sa bojama) kako bi prikazivala i pokazala viši oblik duhovnosti u namjeri da što adekvatnije materijom uhvati i umaterizira (točnije opredmeti) nematerijalan (nadpedmetni) sadržaj. Sa druge strane kako svaka ikona nosi u sebi uvjek skriveno začenje, ona ima potrebe tumačenja, prevođenja i aktualiziranja. U tom smislu ikona i te kako ima svoju značajnu ulogu i mjesto u društvu (tj kulturi jednog društva). A ta uloga je prvenstveno prenošenje vjere, običaja, poučavanja, moralnih kršćanskih normi itd., što znači mijenjati kulturne temelje jedne kulture.

PORIJEKLO, ZNAČAJ I RAZVOJ CRKVENE UMJETNOSTI - IKONE

U klasičnoj antici vjersko osjećanje štovanja božanstva nalazilo je svoj umjetnički izraz prije svega u kultnoj statui koja se postavljala u hram. Kada se međutim u kasnoj antici razvila složeniiji duhovni prikaz o božanstvu, slobodna statua je izlazila iz upotrebe ustupajući mjesto najprije plitkom reljefu, a kasnije slici. Ova težnja je najuočljivija u mističnim religijama koje su polazeći od ovog transcedentalnog stajališta, našle prikladniju predstavu božanstva u dematerijaliziranom prikazivanju ljudskog tijela. Ovaj se proces može jasno vidjeti u kultu Izide; do III st. Serapis i Izida slikani su tehnikom enuastike na priptihu sa pokretnim krilima, kao najpogodnijem obliku kućnog oltara. Kao izdanak židovstva i očigledno pod utjecajem prve Božje zapovijedi[2], krćanstvo se u početku protivilo figurativnoj umjetnosti općenito, a naročito predstavljanju Boga. To protivljenje je trajalo izvjesno vrijeme, čak i pošto se, heleniziranjem kršćanstva najkasnije u III st. a vjerojatno još u II, figurativna umjetnost ustalila. Osnovni umjetnički oblici bili su reljef i enkaustika. U IV st. biskup Euzebije iz Cezareje i Empifanije iz Salamine na primer, spominju ikone Krista, Bogorodice, apostola i arkanđela Mihaela. Treba naglasiti da ovakve svete slike nisu kršćanski izum nego su se nalazile još u Izidinom kultu. Kao i mistični kultovi i kršćanstvo je imalo oba oblika svetih slika: monumentalne za kultne prostore, i male za pojedinačne molitve tkz. pokretne ikone koje su bile mnogobrojne u vrijeme dok još crkva nije svladala otpor prema postavljanju ikona u hramove. Značajno je i to da se od samih početaka ikona nije vezivala uz neki određeni materijal ili tehniku.

Dosta kasnije, točnije 726. god. uslijed štovanja ikona došlo je do ne malenih sukoba između štovatelja ikona i njenih protivnika (oni koji su držali ikonu za idolatriju tkz. ikonoborci). Crkveni oci koji su branili ikone, morali su naći uvjerljiva objašnjenja, zašto štovanje ikona nije idolopoklonstvo. Ključ za razumijevanje ikone bilo je učenje o utjelovljenju i dogma o dvostrukoj Kristovoj naravi[3]. Ovaj sukob trajao je više od 100 god. I poslje konačne pobjede štovatelja ikona 843. god. ikoni je dano značajno mjesto u životu kršćana. U doba makedonske dinastije (867-1056) počeli su se raditi monumentali mozaici tj. male mozaične ikone. Došla je raskoš u ikonopistvu gdje se obilno upotrebljavalo zlato i srebro, kao i slonovača i drago kamenje. Kroz povijest možemo vidjeti i kako se razvijala tehnika kojom se slikala ikona kao i mjesto gdje je bila čašćena u hramu. Danas se u crkvi ikona može postaviti na gotovo svako mjesto, bilo da je pokretna (slika na drvetu) ili zidna (u fresko tehnici). Isto tako u povjesti su se rodili i razni oblici ikona, kao što su pokretna ikona i diptih[4], kao i ikona sa temom blagdana[5], nerukotvorene ikone[6], litijske[7], kalendarske[8] itd.

U XV st. Rusija je pokazala naročitu stvaralačku moć na područiju ikonografije, i uvela znatan broj dogmatskih (Stoglavi sabor 1551. god. i dr.), liturgijskih pa čak i povijesnih tema gdje se završava jedno vrijeme, ako tako možemo reći, invidualnog stila. Uslijed znatnog međusobnog prožimanja Vizantiske i zapadne ikonografije, Stoglavi sabor donosi kanone na područiju ikonografije, kako bi sačuvao teologiju ikone i svoj autentični istočni stil (snažna apstrakcija - posebno kod ruskih ikona, i karakteristična dematerijalizacija ljudskog tijela), što nikako ne znači da umjetniku nije ostavljena izjesna umjetnička sloboda (Stoglavi sabor pog. 41,43; kan.73,82,100-sabor u Trullu).

Definitivno razimimoilaženje između zapadne i istočne umjetnosti (ikonografije) došlo je sa pojavkom gotike na zapadu, gdje je zapadni svijet krenuo putem naturalizma, koji je nespojiv sa duhom poimanja ikona kod istočne crkve.

Poslije pada Carigrada 1453. god. Vizantisko ikonopisanje je nastavljeno uglavnom na Krtu, tada pod mletačkom vlašću i po samostanima Svete Gore, koja je do izvjesnog stupnja uživala autonomiju pod turskom vlašću. Do danas ikone se odlikuju visokim estetskim vrijednostima, koje se ogledaju u njihovoj harmoničnoj kompoziciji i smišljenom rasporedu boja.

FILOZOFSKI OSVRT

Kršćanska slika-ikona je nastavak duge tradicije koju su prenijeli Platon, Plotin, Filion Aleksandrijski, kao i sv. Pavao, Luka, i Petar pa sve do sv. Dionizija i Ivana Damašćanin. U Timeju, Platon (427-347. PK.) sagledava čitavi kozmos kao najsavršeniju sliku vječnog prauzora, dok sv. Pavao u poslanici Kološanima vidi Krista kao odličje nevidljivog Boga koji je prije svih stvari. Za Filiona (21. PK do 41.) čovjek je slika slike Apsoluta, itd. Za jednog našeg suvremenog ruskog filozofa i umjetnika Andreja Tarkovskog, umjetnost, u njegovom djelu o esetici, postoji jer svijet nije savršen. Kako govori: "Kad bi u svijetu kraljevala ljepota i harmonija, tada nitko ne bi imao potrebe za umjetnošću." I još: "Umjetnost nosi u sebi čežnju za idealom, čežnju za ljepotom (nebom)" Moramo napomenuti da ljepota ovdje ne znači nešto dopadljivo, ljepuškasto, već je riječ o harmoničnoj ljepoti, ljepoti sakrivenoj, ljepoti koja je poput čuda, čijim svjedokom je čovjek. Tarkovski nadalje govori: "Ljepota je simbol istine. Čovjekovo biće je sazdano za život na putu ka istini". Ovdje govori o istini ne u smislu istina-laž, nego u smislu istine koje čovjek izabere. To govori i Papa Ivan Pavao II o kulturi, da je način na koji čovjek traži istinu. Ikonopistvo, je dakle, obraz duhovnog bića u čovjeku kao suprotnost fizičkom biću i dokaz postojanja duhovnog bića. Umjetnik danas, je umjetnik individualist, jer umjesto da gradi preko umjetničkog djela ovaj prolaz za duhovni savršeni svijet, on iskorištava djelo za isticanje vlastitog "ja", gdje umjetničko djelo postaje izvorom ega tvorca i pretvara se u zvučnik njegovih sitnih pretenzija. Nasuprot toga slobodan umjetnik (sloboda koja nije stvar izbora već stanje duše) svojim djelom preobražava ovozemnu stvarnost u transcedenciju (duhovnu - nebesku) i on je svojim darom izabran da služi ljudima i da ih duhovno hrani. Umjetnost postoji ne zato što odražava svijet, već da ga preobražava i tako naoružava čovjeka pred licem života dajući mu snagu da upre svoj pogled u nebo (u duhovnu sferu). Tako da možemo reći da umjetnost a dapače, crkvena umjetnost, daje vjeru, i osjećaj vlastitog dostojanstva. Kristovo preobraženje je zauzelo veoma značajno mjesto u filozofiji crkvene umjetnosti-ikone. Mnogi smatraju da je to rođenje ikone i uopće crkvene umjetnosti. Zašto? Jer naprosto je fascinantno kakve se sve paralele mogu povući između ovog važnog događaja i crkvene umjetnosti. Da vidimo: "I poslije šest dana uze Isus Petra, Jakova i Ivana brata njegova, i izvede ih na goru visoku u osamu. I preobrazi se pred njima, i lice mu zasja kao sunce a haljine njegove postaše bijele kao svijetlost"[9]. Pokušat ću ukratko povući neke paralele. Poznavajući kolebljivost i malovjernost svojih učenika Isus je iz svoje prevelike ljubavi, da ne bi učenici otpali od njega i potpuno oslabili u vjeri, poveo trojcu svojih najbližih učenika i pokazao im svoju božansku prirodu u vidu svijetlosti (kao što umjetnost preobražava stvarnost). Prva paralela je sličnost apostola i umjetnika koji ima poslanje da služi svijetu i da ga duhovno hrani. Isto tako Gora Tabor koja upućuje na uzvišenje tj. trud, napor i podvig koji i umjetnost zahtjeva, također, i na visinu misli koje teži. Druga paralela je da se Gospodin obukao u svijetlost. U slučaju umjetnosti svjetlo se ljavlja kao sinonim ljepote, i istine. Na optičkom planu, predmete ne reistrira sama svjetlost kao svjetlost, već svjetlost koja se od njih odbija. Predmet je vidljiv samo zato jer ga svijetlost čini obasjanim. Ono što oko vidi jest svjetlost koja se sjedinjuje s predmetom, postaje na neki način jedno s njim, uzima njegov oblik i otkriva ga. Svjetlost je, dakle, princip, izvor i uvjet života (kako u materijalnom tako i u duhovnom svijetu) jer pored ostalog omogućuje i život u zajednici. Dakle sve ono što vidimo, poznajemo, znamo, poimamo, razumjemo, doživljavamo, takvim je, jer je u svijetlosti. Umjetnost također teži da otkrije svijetlost u svijetu, životu, stvarnosti. Umjetnost teži svijetlosti kao principu poznanja stvarnosti i svijeta, kao principu jasnosti i znanja. A ono što je jasno, to je i lijepo. A opet, lijepo nije samo ono što nam se dopada, više od, kako bi rekli "blagdana za oči", lijepo je ono što hrani duh i prosvjetljuje ga. Umjetnost bi onda kao takva trebala biti prostor duhovnog uživanja, zajedničarenja, susreta i komunikacije ljudi. I treća paralela se odnosi na pitanje zašto je događaj preobraženja rođendan crkvene umjetnosti? O tome su puno pisali sabori i kanoni, ali ja ću ovdje sažeto reći samo par riječi. Kao što Krist preko svojeg tijela pokazuje duhovnu realnost tj. gledajući Krista u tjelu, učenici su vidjeli nebeskog Krista, tako je i sa ikonom, ona se izražava linijama i bojama ali kroz njih se javlja i pokazuje viša nadosjetilna realnost[10]. Zato je ona vidljivo i opipljivo svjedočanstvo o nevidljivom i nadosjetlinom. Ikona se nalazi na granici svjetova: ovoga u kome se radi i okrenuta mu je, i onoga koji je njena tema, ideja, podloga. Ta granica nije razgraničenje, nego spojnica - kao Krist koji je kao čovjek - materijalan, bio u ovom svijetu, ali je u toj "materiji", tjelu, bila nevidljivo prisutna punina božanstva - Bog. Utjelovljenjem Bog je spustio puninu (duhovno) u ograničenost (materiju). I na ovoj točki se rađa crkvena umjetnost - ikona, koja ima definitivno za cilj biti prozor iz ovog svijeta u bezgranični. Možemo reći da ikona ima dvije naravi, kao što ima i Krist - božansku i ljudsku. Gledajući ikonu (Krista u tijelu), vidimo transcedenciju (proslavljenog Krista, božansku prirodu). I to je smisao i cilj crkvene umjetnosti. Ali danas vidimo drugu realnost. Vidimo da umjetnost umire, jer je neposlušna svojoj svećeničkoj funkciji - preobražavati stvarnost. Dostojevski je rekao da će ljepota spasiti svijet, i to je obljašnjavao: ljepota Bogomajke, ljepota preobraženog svijeta.

Čovjek modernog doba, znanstvenik, previše se udubio u analizu predmeta i stvarnosti, i time suzio svoje vidno polje - horizont, i otišao nekim drugim pravcem - u destrukciju. I evo, zato više ne promatra svijet u svjetlu katarze (križa), pa je zaboravljena ova vertikalna osa, a samim tim se iskrivljava i čini nejasnom i horizontalna. Ako čovjek ne vidi svoju tragediju (katarzu), ostaje u umišljenosti svog božanstva (biti kao Bog) i ostaje impotentan za bilo kakvo umjetničko djelo koje je kako smo rekli, jedan vapaj za pomoć, jedno otvaranje neba, nade, božanskog, duhovnog - koje Bog daje onima koji su uronjeni tj. potpuno svijesni svoje katarze, tragedije, ograničenosti i bijede. Evo, došli smo do točke koja daje odgovor kako je crkvena umjetnost utijecala i utječe na društvo. Crkvena umjetnost ima veliku ulogu i utjecaj jer vraća čovjeka i iskrivljenu umjetnost u prvobitnu i jedinu funkciju - pokazati nebo, dati nadu da postoji apsolutno - vječna sreća koju čovjek, svijesno ili nesvijesno, traži, čezne, i kopa svim svojim silama kako bi je bar makar malo okusio.

KULTUROLOŠKI OSVRT

Sa kulturološkog aspekta, kako možemo reći da crkvena umjetnost - ikona, mijenja kulturu ili još više društvo? Ili kako ikona može mijenjati i utjecati na mentalitet, običaje, umjetnost, moralne norme, tako reći na sav život čovjeka? Djeluje malo suludo, ali vidimo: prva stvar je ta, da se ikona u crkvi uvijek stavljala u funkciju evangelizacije, kateheze i nikada nije išla van tih okvira. Ikonu je potrebno tumačiti, objasniti, dati jedan značaj. I preko tog se tumačenja evangeliziralo, katehiziralo i iniciralo u kršćanski život. Na zapadu npr. kada za mnoge se više nije razumjela liturgija, dok su ljudi i dalje imali potrebe katehizacije i poučavanja, u crkvama su slikane velike freske, ikone koje su narodu davale jednu katehezu, jedan odgovor. Na primer freska "Kajin ubija Abela" to je ljudima govorilo da je loše (grijeh) ubiti, biti zavidan, pozivalo ih na opraštanje, ljubav i strpljivost sa samim sobom, ali i Božje milosrđe i ljubav prema čovjeka. Ili freska "Abraham žrtvuje svoga sina" ili "prelazak preko crvenog mora" , "Križ Gospodnji" itd. Zamislite sada samo koliko je ovdje ostavljeno mjesta za katehezu. To je na zapadu bio jedan način kako prići čovjeku, jer liturgija očigledno nije davala objašnjenje na njihove konkretne životne situacije, jer narod je nije razumio[11]. A da ne govorimo o evangelizaciji poganskih naroda kada je crkva dala upute misionarima da "Starim stvarima (poganskim običajima, štovanjima...) trebamo dati novi značaj (pokršćaniti)", tako da je mjesto idola (kućnih božanstva) stvljena ikona[12]. Kućno božanstvo je zamjenjeno ikonom itd. Da rezimiramo, ikona je uvjek u poslanju kao jedna služba i način evangelizacije. A o tome koliko je kršćanstvo svojom evangelizacijom utjecalo na kulturu čovječanstva, počevši od arhitekture, slikarstva, narodnih običaja, moralnih principa, ne treba ni govoriti. Drugu stvar koju je ikona odigrala u povijesti čovječanstva, je kada se interes čovjeka antičke, vizantiske i rimske kulture, uslijed propadanja, koncentriro na nadzemaljska pitanja, religija je postala središtem svega kulturnoga života i vjerski je život postao indentičan s kulturnim životom - religija je sama postala kultura. I u tome je ikona odigrala veliku ulogu.

ZAKLJUČAK

Umjetnost, a pogotovu crkvena, je odigrala jako veliku ulogu u povijesti. Glavni cilj i zadatak ovog rada bio je da baci bar makar malo svjetla na ovo blago koje se nalazi u crkvi. Ovdje se nalazi samo djelić lista od ovoga stabla što se zove ikona.

I na samom kraju: gledajući ovaj tekst i današnjeg čovjeka, modernog čovjeka, neminovno se pitamo zašto je onda ikona danas izgubila svoj sjaj koja je imala prije, i zašto danas ima jako mali utjecaj na kulturu i društvo? Jednostavno, jer je izašla, tj. nije u svojoj funkciji. A Ikona služi i ima svoj smisao - poslanje, jedino ako se stavi u funkciji EVANGELIZACIJE.

LITERATURA

• Velek, Rene i Ostin, Voren: Teorija književnosti, Nolit, Beograd 1991;
• Vladika Nikolaj Velimirović: "Ohridski prilog", Srpska patrijašija, Beograd 1995;
• Jerotić, dr. Vladeta: "Mudri kao zmije a bezazleni kao golubovi", Gutenbergova galaksija, Beograd, 2001;
• Losev, aleksej: Filosofija imena", Plato, Beograd, 1996;
• "Pravoslavlje i umetnost" (zbornik tekstova), misionarski i duhovni centar manastira Hilandar, Beograd 1997; str. 170-179 Pavle Evdokimov: "moderna umetnst u svetlu ikone"
• "Rečnik književnih termina", Nolit, Beograd, 1992;
• Stevanović, Milorad: "Gramatika Srpskohrvatskog jezika", Obod, Cetinje, 1980; str. 340,
• Andrej Tarkovski 8. Tarkovski u ogledalu. Prostor, Novi sad, 1994, str 28-29, 85

[1] Riječ "Kultura" dolazi iz latinske riječi colere - obrađivati, oblikovati, dok riječ colore dolazi iz jedne druge riječi cultus agri - obrađivati zemlju. Prvo značenje izraz kultura dao je Ciceron - cultura animi - obrađivati, oblikovati duh.

[2] Izl 29.,2-6 - usp. Pnz 5 ,6 sl. ; usp. Lev 19,4 ; usp Pnz. 4,15-19.23-24 ; usp Sir. 43,27sl ; Mudr. 13,3 itd.

[3] Usp. BAZILIJE VELIKI, liber de Spiritus Sancto, 18,45:PG32,149C ; II Nicejsi sabor:DS, 601 , Tridentenski sabor: isto, 1821-1825 , II VATIKANSKI SABOR, Sacrosanctum concilium 126, ISTI, Lumen Gentium, 67 ; SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II-II, 81,3, ad3 ; CCC 2129-2132, 2141 itd.

[4] Diptih je prvobitno bio tablica za pisanje i očuvao je tu funkciju u poznatim konzularnim dipsima od slonovače V i VI st., a zadržao je svoju praktičnu namenu u istočnoj crkvi: Đakon je iz diptiha čitao molitvu zastupništva. Kada se, međutim, diptih prestao upotrebljavljati za pisanje, reljefni ukrasi su premiješteni sa vanjske na unutrašnju stranu, da bi se zaštitili urezani sveti likovi.Jedan od najljepših primjera je diptih od slonovaše iz VI st. sa Kristom i Bogorodicom na prijestolu (Berlin).

[5] Ikona sa temom blagdana postavljala se na nalonj u sredini crkve koja se u određeni dan ili dane štovala.Ikona se ovisno o blagdanu mijenjala.

[6] Nerukotvorena ikona su ikone prema kojima se odnosi sa naručitim štovanjem, kao što su npr. ikona Bogorodice koje je prema predanju naslikao sam sv. Luka; one su »nerukotvorene« (ahiropitos) - nije ih stvorila ljudska ruka. Takve ikone privlače hodočasnike i okićene su najrazličitijim zavjetnim darovima.

[7] Litijske ikone - ikone koje su oslikane sa obe strane, koje također zaslužuju naročito štovanje; vojske su ih nosile sa sobom u bojeve.

[8] Kalendarska ikona je postala popularna u XI st., pošto je Šime Metafrast sakupio živote svetaca u deset knjiga. Na njoj su predstavljeni svetitelji za svaki dan u godini.

[9] Mt 17, 1-2

[10] Usp. 1 Kor. 2,9

[11] Tu se jasno vidi zašto je na istoku (u istočnoj crkvi) daleko više razvijenija ikonografija nego u zapadnoj crkvi - jer u istočnoj crkvi nije još došlo do obnove liturgije, iako je bilo nekih malih obnova, ali ne temeljitih kao u zapadnoj crkvi, tako da se liturgija na istoku u većini crkava ne razumije, jer je na staroslavensko-crkvenom jeziku.

[12] Tako je npr. u Srbiji nastala "slava" tj. svaka kuća koja je ranije slavila kućno božanstvo i štovala kip izrađen od gline (idola), sa dolaskom krćanstva, kućno slavlje je ostalo, samo što je kućno božanstvo zamjenjeno svecem ili samim Kristom, a kip ikonom. Uostalom kao i vrijeme slavljenja, i oupće slavljenja Božića itd.

Tekst sastavio: Anton Pernat

I JOŠ PO NEŠTO...