PROMIŠLJANJE O PROMIŠLJANJIMA

PROMIŠLJANJE O POROMIŠLJANJU

KAKO DA ZNAM DA JA JESAM. ILI JESAM ZATO ŠTO MI TO DRUGI KAŽU. UKOLIKO JESAM KO MI JE DAO SPOSOBNOST DA JESAM. DALI ČOVEK IMA SAMOSPOZNAJU TJ DA ZNA DA JE ONO ŠTO JE ILI BAREM DA ZNA DA JE BAREM DELIĆ ONOGA ŠTO STVARNO JE. IMA LI MOGUĆNOST DA SPOZNA SAMOG SEBE BEZ DRUGOGA. SAMOREFLEKSIJA... ŠTA JE ČOVEK? DALI MOOGU DA PROMIŠLJAM SVOJE PROMIŠLJANJE? DALI JE  ČOVEK ŽIVOTINJA SAMO SA VEĆOM RAZVIJENOM SVEŠĆU, INTELEKTOM. ZAŠTO ČOVEK TRPI, KO JE TU KRIV, GDE JE IZLAZ... VIDIMO KRATKO U CRTICAMA NEŠTO ŠTO SU GOVORILI NEKI LJUDI KROZ ISTORIJU....

ARISTOTEL: Aristotel definiše čoveka kao "zoon politikon" tj. "komunitarna (zajedničarska) životinja", koja ne može živeti izolovano. Aristotelova definicija nije "zatvorena" prema hrišćanstvu, nije anti-teistička dok su antropološke definicije moderne filozofije, počevši od Kartezija (Descartesa), te kasnije Hobbesa, Spinoze, Humea itd. anti-teističke, antihrišćanske i, po pretpostavci, zatvorene Bogu i, na poseban način, hrišćanstvu. Pa vidimo malo dalje....

HOBES: Hobes definiše čoveka kao izoliovanu i apsolutno zlu životinju, 'homo homini lupus', ("čovek je čoveku vuk"). Ovi se 'vukovi' jednog dana odlučuju dogovoriti kako bi se obranili zbog 'straha od smrti' da naprave neku strukturu i iutemeljuju državu po 'društvenom ugovoru' koji ima apsolutnu vlast nad svakim čovekom.
 Država je dakle 'spasitelj' , dok je religija neprijatelj čoveka, jer stvara jedan pol autoriteta suprotan apsolutnom autoritetu države i zbog toga je izvor nereda.

Ovdje započinje pokušaj eliminacije hrišćanstva na društvenom nivou redukujući ga na individualno verovanje.

ŽAN ŽAK RUSO (Rousseau) idejom o bon sauvage (o plemenitom divljaku), briše prvotni greh i tvrdi da je zlo rođeno kada je čovek postavio ogradu na svoj posed i rekao 'ovo je moje!' Zlo se ne rađa iz čovekovog srca nego iz privatnog vlasništva. Dakle dovoljno je da se ukine privatno vlasništvo i zlo će automatski nestati. Rođena je ideja da socijalna i politička revolucija može preobraziti čoveka! Bez ove dogmatske tvrdnje nije se mogao pojaviti Marks.

KANT:  Kantova takozvana kopernikanska revolucija znači da, dok je pre njega čovek smatrao da je stvarnost u središtu iskustva i da različiti ljudi mogu upoznati ovu stvarnost čulima i razumom, Kant naprotiv tvrdi da je čovek subjekt u središtu, stvarnost je periferna, svaki čovek vidi stvari sa svoje tačke gledišta: ako imaš ružičaste naočare sve ćeš da vidiš ružičasto. Svaka je dakle spoznaja relativna i subjektivna te čovek ne može spoznati pravu stvarnost nego samo njenu potpuno iskrivljenu sliku. Budući da je u klasičnoj filozofiji Bog apsolutna stvarnost, čovek apsolutno nema sposobnost da spozna Boga. Ovo otvara vrata apsolutnom relativizmu kao i apsolutnom subjektivizmu na moralnom polju.

Kako to izbjeći? Kant uvodi koncept koji on naziva JA MISLIM, ICH DENKE. Svako ljudsko biće sve opaža na relativan i parcijalan način, ne može spoznati Boga, ali spoznaja je ipak vođena određenim univerzalnim kategorijama koje su svima zajedničke, JA MISLIM. Kant ga naziva JA, ali ovaj JA MISLIM nije u meni, nego izvan mene, to su apstraktne i univerzalne kategorije uma.

Radi se o tome: čovek je u središtu svega, ali je i zatvorenik, zatvoren je u jednom kavezu, svemiru bez Boga, potpuno subjektivnom iz kojeg ne može da pobegne. I u kojem je jedini vodič i neosobna stvarnost ovaj fantomski JA-MISLIM koji je misao kao apstraktni i neosobni, važniji od stvarnost, jer stvarnost Boga ne može nikada 'spoznati'. Ovaj će koncept biti od ogromne važnosti jer će se otvoriti put Hegelovom i Marxovom idealizmu.

HEGEL: Hegel razvija Kantov idealizam dovodeći ga do krajnjih posledica. Hegel započinje kao teolog i sekularizira ideju Trojstva u konceptu dijalektike:

Otac = teza

Sin = antiteza

Duh Sveti = sinteza

Ovu šemu primenjuje na sve: istoriju, prirodu, osobne odnose, društvo itd. Sve je jedan stalni proces nastajanja koji je vođen od apsolutnog duha.

Istorija je pozornica haosa, ali filozof je kao sova koji se uzdiže u sumrak i peva svoju pesmu: filozof-sova objašnjava ljudima da je ono što se čini kao haos je zapravo nastajanje duha prema većoj racionalnosti, zbog toga duh se sve više ostvaruje dok se potpuno ne ispuni.

Ono što nam se čini apsurdno i zlo je u stvarnosti 'lukavstvo razuma' koje koristi ljude i ljudske odnose (događaje) kako bi ostvarilo razdoblje apsolutnog duha, gde više nema suprotnosti između onoga što postoji i onoga što bi trebalo postojati.

Radi se o sekularizaciji hrišćanske eshatologije unutar istorije na potpuno imanentan način i o sekularizaciji pojma providnosti. Hegel nastoji sekularizirati i racionalizovati jezik vere: 'Bog nije izvan stvarnosti', Bog je istorijisko nastajanje i Trojstvo je oblik istorijiskog nastajanja.

To je gnostička šema koja je došla do Hegela posredstvom tri razdoblja duha Joakima iz Fiore po kojemu će treće razdoblje, razdoblje Duha, uvesti u istoriju konačno kraljevstvo Duha: kako Joakim tako i Hegel identifikuje Trojstvo u istoriskom procesu.

Na primer: Hegel govori o Napoleonu kao o 'personifikaciji' apsolutnog duha u onom trenutku: kao takav Napoleon je iznad svakog pravila i, preko kupelji krvi, stvara racionalnije društvo, više ostvarenje apsolutnog duha.

U ovom procesu deluje 'lukavstvo razuma' koje koristi masakre, uništenja kako bi vodilo napred ostvarenje apsolutnog duha. Tiranin, diktator, pokolji, nepravde prema tome su deo razvoja duha.

Drugi primjer trojstvene dijalektike primenjene na istoriju:

Grčka civilizacija = teza

Rimska civilizacija = antiteza

Hrišćanstvo = sinteza

Tako se iz sinteze u sintezu duh ostvaruje sve do pruske države gde je država apsolutan vladar nad podanicima i to je sinteza iznad svih onih prošlih.

Kakva je priroda čoveka? Ne postoji kao apstraktna nego je ona koja se ostvaruje u istoriji. Čovjek je iskorišten od istoriskog nastajanja, tj. od Boga, tj. Od apsolutnog duha.

Hegel opisuje šta je čovek preko govora o sluzi i gospodaru što će biti prevažno kod Marksa: uzimajući koncept čoveka od Hobesa, čovek je uvek u borbi na smrt s drugim čovekom i u ovoj borbi najjači osećaj je strah od smrti. Kad se dvoje ljudi susretnu započinje borba i ko pobedi strah od smrti postaje gospodar, a drugi sluga; koristeći Hegelov jezik, gospodar otuđuje čoveka od njegove ljudske prirode. Ali ovaj čin otuđenja ima neke posledice: jer u otimanju drugom njegove ljudske prirode - što se nalazi u mogućnosti vladanja preko rada - gospodar se dehumanizuje jer živi od rada sluge. Sluga će se malo po malo pretvoriti u gospodara jer je on taj koji stvara preko rada. Novi gospodar zna šta znači biti otuđen i zbog toga je on uzvišenija sinteza svesti. Sve, pa čak i međuljudski odnosi su vođeni od nutarnje logike koja služi ostvarenju duha: strasti, strahovi, osećaji itd. sve se koristi od apsolutnog duha koji koristi čoveka kao marionetu

MARKS: Marks temelji na Hegelu iznad svega svoju viziju istorije koja je određena dijalektikom Duha. Istorija se kreće u sledećim trijadama:

prva trijada:

grčka civilizacija = teza

rimska civilizacija = antiteza

Hrišćanstvo = sinteza

druga trijada:

Hrišćanstvo = teza

feudalizam = antiteza

kapitalizam = sinteza

sljedeća trijada:

kapitalizam = teza

socijalizam = antiteza

komunizam = krajnja sinteza apsolutnog duha gde će svaki čovek moći raditi ono šta hoće, neće više da postoji egoizam, svaki će uzimati ono što mu treba itd. itd.

Marks kaže da Hegel nije ništa razumeo jer Hegel opisuje, dok filozof ne treba opisivati nego menjati stvarnost preko prakse. U tome filozof i radnička partija pomažu istoriji kako bi ona mogla roditi nove ekonomsko-socijalne strukture koje će na magičan način poroditi novog čoveka, čovek komunist.

Prvi korak za pripremu krajnje faze Duha je eliminisati religiju koja imobilizuje čoveka jer ga upućuje na raj i na taj način otuđuje njegovu moć (hipostatizirajući) poosobljavajući je u Bogu.

Marks definiše čoveka kao "prirodno generičko biće", što znači da čovek nema specifičnu prirodu, kao životinje: naprotiv čovek može stvarati samog sebe. Zbog toga je Bog najveće otuđenje i prvi korak kako bi se vratilo čoveku njegovu moć je eliminacija Boga.

Marks pripisuje čoveku Božje atribute. "Ja sam onaj koji jesam" za Marxa postaje "ja ću biti ono što ću raditi". Čovek ostvaruje svoju prirodu u svojoj delatnosti, u poslu. Ali gospodar (vidi gore Hegel) im krade njegov posao i tako mu otima njegovu bit. Samo revolucijom proleter može ponovno da dođe u posed svoje biti i ponovno postati čovek, tj. gospodar svoje delatnosti.

Ova marksistička šema je danas prešla u ideologiju rodova gde čovek nema bit nego može birati svoj rod.
 
- U ideologiju feminizma, gdje je žena ta koja je bila lišena svoje biti preko "kućnog ropstva". Zbog toga nakon eliminacije Boga i neba treba eliminisati porodicu koja je "sredstvo maltretiranje ženske narodne mase". Buržujska porodica je glavno sredstvo za produbljivanje potlačenosti žene, gde se budućim generacijama prenosi otuđenje.

- U gej ideologiji koja gejevima primenjuje karakter manjine koja je potlačena i lišena vlastite biti, biti koja se sastoji u biti homoseksualci ili lezbijke ili transseksualac ili tranzvestiti itd. prema vlastitom izboru.

- U ideologiju trećeg sveta ili antikolonijalnu ili antiglobalističku ideologiju koja primjenjuje populacijama trećeg sveta karakter svetskog proleterijata koji je lišen vlastitih bogatstava i vlastitog rada

- U 'afroameričku' ideologiju koja se primenjuje na crnce, na poseban način u SAD-u, kategoriju proleterijata otuđenog i lišenog od strane belih

- U ekološku ideologiju (s obzirom na globalno zatopljenje, izumrle životinjske vrste itd.) koja vidi u globalnom kapitalizmu apsolutno zlo koje zloupotrebljava i lišava ljudski habitat.

Druge varijante se mogu pronaći u brisanju pojma mentalne bolesti i perverzije

Marksistička antropologija je postala planetarno dominantna antropologija, od Nikaragve do Italije, od Kine do SAD-a, i ljudi je koriste ne znajući koji je njezin izvor. I ovde se nalazimo pred gnostičkim konceptom koji je došao do Marks preko Joakima iz Fiore, pa Hobesa, pa Rusoa i na kraju Hegela. Iza svih ovih ideologija uvek se nalazi gnostički san o eliminaciji trpljenja i o uspostavi Raja na ovoj zemlji; ali kako bi se ustanovio gnostički Raj treba eliminisati sledećeg neprijatelja na redu: 'prljave' kapitaliste ili židove ili homofobe i, danas, hrišćane.

LENJIN: Protivno mitu, nije istina da je Staljin bio krvnik i izdao Lenjina. Staljin je savršeni nastavak Lenjina. Lenjin je jednom stranom komunistu koji je bio prisutan na strijeljanju desetaka 'izdajica' bez sudskog procesa rekao: Dragi moj, revolucija nije šetnja. I za Lenjina komunistička propaganda je nadasve propaganda ateizma. Ne postoji istina, istina je bilo samo ono što je išlo u korist napretku revolucije. Filozofija nije traženje istine ili umeća življenja nego samo političko sredstvo za revoluciju. Prema Lenjinu "sudovi ne trebaju ukinuti teror nego na jasan i očit naučin opravdati teror. Formulacije početka terora trebaju biti što šire."

Mit o Revoluciji stiže do tačke da se identifikuje sa fašističkim kultom nasilja. Lenjin ne definiše šta je čovjek; budući da se radi o stvaranju revolucije, čovek je ili otuđen i sluga kapitalizma, 'dobra duša', ili je pak revolucionista. Savest je opasnost.

Marksizam se s Lenjinom pretvara u sredstvo za formiranje i jačanje apsolutne države s potpunom kontrolom nad populacijom. Na taj način preživljava u Kini, na Kubi, u Zimbabveu, Vijetnamu itd.

KATEHEZA JEDNOG HRIŠĆANSKOG PROPOVEDNIKA NAŠEG VREMENA: KIKO ARGUELLO:

Susret u Bazilici sv. Pavla - 24. studenog 2008.

Kikov navještaj kerigme

Zahvalan sam Bogu, Njegovoj uzoritosti kard. Montezemolu i svima vama ovdje nazočnima. Na povratku smo s konvivencije sa svim itinerantima Europe, preumorni, ali zadovoljan sam da mogu činiti ovu službu. Nadam se da ću biti kratak.

Prva stvar koju bih vam želio reći jest da nas Gospodin spašava, sada! Daje nam spasenje, sada! Nema veće stvari nego naviještati Evanđelje, propovijedati riječ spasenja: kerigmu. Radi toga morao sam napustiti umjetnost, nisam se mogao oženiti. Jao meni ako ne bih navješćivao Evanđelje, spasenje! Zašto? Jer Bog je htio spasiti svijet preko ludosti propovijedanja, kerigme.

Zašto nam navještaj kerigme daje spasenje? Kako je moguće nešto takvo? Što je kerigma? To je radosna vijest, iznenađujuća vijest. Kada apostoli, koji su Židovi, slave Pedesetnicu, blagdan koji spominje da su primili Torah na Sinaju, iznenada s neba siđe Duh Sveti i stane nad njima, kao plameni jezici, siđe unutar njih. Kaže Sveti Pavao da Duh Sveti svjedoči našemu Duhu ( Rim 8,16 ). Duh Sveti silazeći nad njih daje im svjedočanstvo, kaže nešto zapanjujuće, nešto što jedan Židov ne bi nikada mogao zamisliti, jer za njega to zvuči kao psovka, hula: da onaj, kojeg su oni ubili, koji je bio razapet na križu, jest Gospodin, Adonai, jest Bog. Jedan Židov može misliti da je Krist Mesija, bez sumnje, ali da bude Bog, da ovaj razapeti jest Bog...!

Ali ovo je vijest! Bog je postao čovjekom u Kristu!

I zašto je postao čovjekom? Postao je čovjekom da bi umro za naše grijehe. Prikazao je svoju smrt za našu smrt. Sv. Pavao kaže u poslanici Korinćanima: «Caritas Christi urget nos! Ljubav Kristova tjera nas, goni nas» Zašto? Kaže da nas ljubav tjera jer ako je Krist umro za sve, evo, svi su ljudi umrli. Ali zašto su umrli? Sv. Pavao nastavlja: «Da oni koji žive ne žive više za sebe nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih» (2 Kor 5,15).

U svjetlu ovog teksta, za sv. Pavla, ljudi su kao osuđeni da žive za same sebe, da žive sve samo za sebe. Jedan pravoslavni teolog, Olivier Clement, kaže da nas istočni grijeh, unutar nas, u našemu tijelu, prisiljava da nudimo sve nama samima. Iznenađujuće je ovo «živjeti samo za sebe». Ali svi živimo za same sebe. Što to znači? Svi tražimo da budemo sretni... Studiraju, idu na fakultet, vjenčaju se, radeći za same sebe, tražeći da budu sretni.

Onda, kako je moguće da «živjeti za sebe» bude prokletstvo tako veliko da je Krist morao umrijeti da bi ga poništio? Odgovor vidimo u činjenicama svakoga dana: zašto tolike osobe počine samoubojstvo ako imaju sve? Zašto su toliki mladi sve više nezadovoljni iako mogu raditi sve?

Govorim u kratkim crtama da bih za vas pripremio kerigmu. Čuo sam da je ove godine u Japanu 50.000 osoba učinilo samoubojstvo, i ne kažu koliko mladih čini samoubojstvo u Europi. Evo, mi znamo zašto čine samoubojstvo. Jedan uzrok se nalazi tu, u onome što kaže sv. Pavao.

Jedanput sam ostao iznenađen kada sam čuo za jednoga čovjeka u Palma de Majorka koji se oženio tri puta, imao je jahtu, sina u New Yorku, kćerku u Londonu i najmlađeg sina od trinaest godina u kući sa sobom i svojom zadnjom ženom. Ovaj se čovjek, prividno uspješan, bacio sa desetog kata. Zašto? Noć prije, večerao je sa prijateljima blizu plaže. Zašto je učinio samoubojstvo? Mi to znamo. On sam nam je ostavio napisano: već je više godina shvaćao da ne ljubi više nikoga i nije to više mogao podnositi! Nije više podnosio život u kojem je bio osuđen da traži samoga sebe u svemu. Živjeti za samoga sebe, sve za sebe, bez ljubavi.

Ali zašto čovjek ne može podnositi živjeti sve za sebe? Zato što smo bili stvoreni na sliku Božju. Jer u nama postoji odjek ljubavi, jer Bog je ljubav. Sv. Pavao kaže: poznajem dobro i želio bih ga činiti, ali u meni nema sposobnosti da bih to proveo u djelo, ustvari ja ne činim dobro koje bih htio, nego zlo, koje ne bih htio, to činim. Onda, ako činim ono što ne bih htio, nisam više ja koji to činim, nego grijeh koji prebiva u meni (Rim 7,18-20). Mi bi željeli imati jedan život pun ljubavi, ali čovjek brzo kuša da ne može ljubiti. Ne zna ljubiti. Čovjek je kao osuđen da živi sve za samoga sebe, u svemu traži samoga sebe.

Ali zašto ne može i ne zna ljubiti? To nam kaže poslanica Hebrejima: «...budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, tako i sam on, Krist, postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, tj. đavla, pa oslobodi one koji, od straha pred smrću, kroz sav život bijahu podložni ropstvu» (usp. Heb 2,14-15).

Tu se nalazi zapanjujuća biblijska antropologija, koja je sadržaj onoga što mi propovijedamo: shvatiti zašto imam strah od smrti. Odgovor je: zato što u meni prebiva grijeh. I što je grijeh? Ako hoćete, u dnu, to je jedno iskustvo koje sam i osobno imao.

Kada zmija, đavao, kaže Evi koja gleda stablo spoznaje dobra i zla: «Kako to da ne možete jesti ploda ni s jednog stabla u vrtu»? Eva odgovori: «Da, možemo jesti sa svih stabala. Samo sa jednog ne smijemo jesti». Ali đavao je već ubacio u podsvijest ideju da ako postoji jedna zabrana to je kao da je sve zabranjeno. Već je pripremio teren. Poslije kaže: «Ne! Ti nećeš umrijeti. Nego zna Bog vrlo dobro da onog dana kada ga budeš jela (tj. budeš imala iskustvo) bit ćeš kao Bog, spoznavajući dobro i zlo» (usp. Post 3). Odlučit ćeš ti sama. Nećeš ovisiti ni o kome drugom. Ne! Ti ćeš sama odlučivati o onome što je dobro i onome što je zlo. Onda Eva, vidjevši da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno, jede plod i daje jesti Adamu. Čini jednu gestu, jedan znak. Što se njima događa nakon što su jeli? Postaju svjesni da su goli. Čovjek kuša ontološku smrt - možemo tako reći - ontološku smrt, s obzirom da se nalazimo u egzistencijalnom dobu. Tko mi daje bitak? Tko mi daje moje biti osoba? Onaj koji me je stvorio. Bog mi je dao bitak. Rekao je: »Ti postojiš za mene». I ako mi đavao sa zakonom dokazuje da ovaj Bog ne postoji, da je ovaj Bog "monstrum, nakaza"? Dokaz da je Bog zavidan je upravo činjenica da me ograničava sa zakonom. Sveti Pavao kaže da nas je đavao, koristeći se zakonom, zaveo i ubio.

Ako ja, sa svojim razumom, vjerujem da đavao ima pravo i griješim potvrđujući da Boga nema, ontološki gubim samoga sebe. Režem korijene svoga "biti osoba". Ali, onda, ako ja nisam, želim biti, biti u drugima. Moram biti netko. Kako? Zarađujući novac. Ako nemaš novac, nitko te ne traži. Ako nisi lijep nitko te ne želi. Ako nisi inteligentan... Grijeh koji prebiva u nama prisiljava nas da dajemo samima sebi sve stvari.

Grijeh je baš ovo. Postaviti "čovjekovo ja" u središte vlastitog svemira. Grijeh uništava sliku Boga, koji je Krist, u čovjeku i postavlja čovjekovo ja kao «axis» (os), kao središte nove kozmogonije.

Ali taj čovjek ima jedan problem: ne može se darivati, ne može ljubiti drugoga preko samoga sebe, preko smrti. Ako ljubiti drugoga znači činiti od svojeg "ja" jedan "ti", to ja ne mogu činiti svojim snagama jer znači umrijeti sebi, svom ja.

To je izvor nezadovoljstva i velikih trpljenja. Jer taj čovjek zna što je dobro ali ne može ga činiti. Zna da: kao osoba, ispunja se u drugome, ljubeći ga; ali ako ljubiti znači ljubiti kao Bog u Kristu na križu onda on to ne može: " Tko će me osloboditi od ovoga tijela bačenog u smrt?" (Rim 7, 24-25). On je uništio grijeh u svom tijelu, umirući za nas, i nudi čovjeku, u svojem uskrsnuću i uzašašću na nebo da bi zagovarao za nas, mogućnosti, preko navještaja ove vijesti, imati novi život u Svetom Duhu kojega nam šalje sa neba.

Krist je umro da bi oslobodio čovječanstvo, da bi čovjeku dao mogućnost živjeti u istini. Što je istina? Evo istine (pokaže raspelo). Evo istine! To je vrlo važno. Slušajte me.

Ovaj raspeti čovjek je Bog. Ovo je vijest koju je Duh Sveti učinio sigurnom u srcima apostola, vijest koja je činila da otvaraju vrata Cenakula i krenu naviještati kerigmu. Tako je važna ova vijest da je svaki krštenik pozvan navješćivati evanđelje svakom čovjeku.

Zašto je važno? Jer ova ljubav, ovaj način ljubavi kojeg je ovaj čovjek pokazao na križu, jest Bog. I Bog ga je uskrisio iz smrti i postavio ga je Gospodarom, Kyriosom: U njemu pokazao je da ova je ljubav istina.

Pitam ovog učitelja (Rinaldo Fabris) koji piše: Ljubite li na taj način? Da li mi ljubimo tako? To vrijedi i za gospodina kardinala, za Andreu Riccardi, za mene... Da li ljubimo? Da li ljubimo na taj način? "Ljubite se kao što sam ja ljubio vas", kaže Isus. Krist nas je ljubio ovako, ovom ljubavlju.

I mi ga naviještamo ovim mladima koji bi željeli ljubiti ovako, ali ne znaju ljubiti na ovaj način. Ne znaju što im se događa: idu u krevet s jednom djevojkom, poslije s drugom i s trećom, itd. Ali ne znaju zašto su unutra nezadovoljni. Ne znaju ono što im se događa. Zašto nisu sretni? Nisu sretni jer nisu u istini. Bog je istina. Bog je ova ljubav. Ovu ljubav Bog želi ponuditi svim ljudima, jer je ova ljubav On sam i nudi nam je u Duhu Svetomu. Krist je umro za sve, da ljudi ne žive više za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih (usp. 2 Kor 5, 18 ).

Onda, braćo, ja vam naviještam kerigmu: Krist je umro za sve nas koji smo ovdje. Dao je svoj život na križu da bismo mi mogli primiti s neba Duha Svetoga, onog istog Duha, koji će učiniti da ljubimo ovako. To je besplatni dar, plod njegove smrti za naše grijehe.

Da bi On mogao ući sada unutar nas potrebno je da mi prihvatimo ono što je govorio Karl Barth, da dopustimo dati se voditi od Križa Kristova, sada. Jer istina je da sada mi ne ljubimo ovako.

Ova ljubav je opisana u Govoru na gori kada kaže: " ne opirite se zlu" (usp. Mt 5, 39). Ali zlo je jedna apstraktna riječ.

Židovi konkretiziraju ovaj tip zla: prvo zlo - da vrijeđaju tvoju čast, čast tvoje obitelji. Cigani brane čast obitelji krvlju, čast je ono što najviše vrijedi. Ali Isus Krist u Govoru na gori kaže: "Ako netko povrijedi vašu čast, vi ponudite drugi obraz (usp. Mt 5,39)". Jer znamo da u židovstvu ošamariti desni obraz je jedna forma uvrede, prezira. Zbog toga ako netko povrijedi tvoju čast, prezire te, ti mu ponudi lijevi obraz.

Drugi način na koji ti mogu nauditi: da ti netko otme kuću, a ti je ne tražiš natrag nego puštaš kuću i daruješ i zemlju (usp Mt 5, 45). Još jedan način da ti netko naudi je ako ti netko otima ono što je tvoje, nemoj to tražiti natrag (usp Lk 6, 30). Drugi oblik na koji ti mogu nauditi: ako te netko prisili da ideš jednu milju (zakon je zabranio da rob bude prisiljen nositi težinu od 80 kg više od jedne milje), ti idi s njim dvije (usp. Mt 5, 41).

Krist u Govoru na gori opisuje novog čovjeka, nebeskog čovjeka. Tu se opisuje kako je Krist ljubio nas. On se nije branio pred zlim, On je taj koji je ispružio desni obraz, On je taj koji je dopustio da ga krademo, itd.

To je u nama djelo Duha Svetoga koji silazi s neba. I kada silazi s neba? Dobro. Temeljno vjera se povećava u nama po slušanju. Vjera dolazi po slušanju! Ako slušamo! Vjera dolazi po slušanju (usp Rim 10,17) i što trebamo slušati? Radosnu vijest, kerigmu.

Što kaže kerigma? Ono što ti kažem. Da je Krist umro za tvoje grijehe, kako bi mogao sići na te Duh Sveti. Ali kada...? Sada, sada!.

Gledajte da sveti Pavao u poslanici Korinćanima kaže: Sad je vrijeme spasa (usp. 2 Kor 6,2). Sada, sada. Govor na gori kaže: Jao onima koji se sada smiju (usp. Lk 6, 25). Sada. Ova je riječ, "sada", jedan sažetak apostolskog propovijedanja Crkve, Božja je riječ: kad je naviještena, ispuni se. Sada je vrijeme spasa. Braćo, sada, sada za vas, u ovoj bazilici, za sve nas se ostvaruje ovo spasenje.

Ali koje spasenje? Slušajte me, još tri minute.

Gledaj kako je lagano! Poslanice Hebrejima kaže da Krist je otisak božanske supstancije (usp. Heb 1,3). Nitko nije vidio Boga. Krist je njegov otisak. Vidite li ovaj mjedeni stup? Kao mjedeni stup zmije. Ovo je otisak kao pečat koji se utiskuje u vosak, ostavlja sliku, jedan otisak. Ovo je otisak supstancije. Supstancija je jedna filozofska riječ. Što želi reći. Boga nitko nikada nije vidio. Krist ga je pokazao za tebe, sad.

Što nam je pokazao? Da je Bog ova ljubav (pokazuje križ) to jest raspeta ljubav. Iako si sada grešnik, ako si sinoć bludničio, ako si se naljutio, ako si jedna osoba koja ne oprašta, ako si jedna osoba koja zlopamti, Bogu da bi te ljubio nije mu potrebno da budeš dobar, da promijeniš život... Bog te ljubi takvog kakav jesi. Bog te ljubio kad si bio grešnik, nesretnik ....... Bog te ljubi sada, ljubi te sada na beskonačan način, do toga da daje vlastiti život za tebe.

Krist je dao život za tebe! Slušaj me!

Evo velike vijesti: smrt je bila pobijeđena. Krist je uskrsnuo! Umro je za naše grijehe i bio je uskrišen radi našeg opravdanja. Uskrsnuo je, uzašao je na nebo i sjedi s desna Ocu.

I gdje je sada Krist? Na nebu. I što radi Krist? Pokazuje Ocu svoje slavne rane za tvoje grijehe, za tvoje i za moje. Sada vrši službu kao Veliki Svećenik. I zašto pokazuje Ocu rane? Jer božanska supstancija je ljubav prema tebi: Bog želi biti u tebi, sada. Biti jedno s tobom, unutar tebe, sada. Jer ova ljubav je božanska supstancija.

Otkrivenje kaže: «Gledaj, na vratima stojim i kucam» (Otk 3,20). Kucam sada. Ako mi netko otvori, Ja i Otac ući ćemo u njega. Bog želi biti «jedno» u tebi. Sv. Pavao kaže da kada netko ide sa bludnicom biva jedno tijelo s njom: «Hoću li dakle uzeti udove Kristove da budem jedno tijelo s bludnicom?» Ali ovo kaže u odnosu na drugu stvar: Onaj koji se sjedini, koji prione uz Gospodina jedan je duh s Njime (usp. 1 Kor 6,15-17). Evo Božjega otajstva: htio bi biti jedan unutar nas, danas.

I kažimo istinu: On nije savršeno jedno u nama. Svi smo slabi, svi smo grešnici. Zbog toga imamo potrebu slušati kerigmu, koja nas tjera, koja nas potiče, koja nas poziva na vjeru, da vjerujemo u Njega, da bi naše krštenje procvjetalo, da naše krštenje bude zaliveno.

Dakle, braćo, «u ime Kristovo: pomirite se s Bogom» (usp. 2 Kor 5,20).

Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti. Obratiti se znači vjerovati da je ono što govorim istina. Da te Bog ljubi sada, da u dubini želi biti jedno s tobom. Najdublje jedno, jedno.

Jer, gledajte, o ovome ovisi spasenje Europe koja ide prema apostaziji. Krist je rekao: «Oče kao što si Ti u meni i ja u tebi jedno, tako i oni, neka budu jedno da svijet povjeruje» (usp. Iv 17,23). Samo ako smo savršeno jedno, svijet će vjerovati u Njega. Tri su osobe i jedan jedini Bog. Jedan. Duboko zajedništvo u Bogu, jedinstvo u njemu. Evo otajstva Presvetog Trojstva.

Braćo to je jedna neizmjerna stvar. Jao meni kad ne bih navješćivao Evanđelje, jao tebi ako ne naviještaš Evanđelje. Svi trebamo naviještati svakoj osobi da je Bog ljubi, da je On poslao svoga Sina. I dok mu ovo govoriš, Krist, koji je umro za njegove grijehe prikazuje za onog čovjeka svoje rane Ocu.

Ako onaj čovjek vjeruje - i već činjenica da mu ti govoriš je znak da mu Bog želi dati vjeru - on odmah prima posjetu Duha Svetoga koji mu unutra daje svjedočanstvo da je sve što mu naviještaš istinito, da ga Bog ljubi. I u njemu se može rađati vjera, ona vjera bez koje se ne može imati pristup krštenju.

Evo, braćo, završavam govoreći vam da bih htio otpjevati jednu pjesmu s vama. Ima jedna stvar koja me raduje kod sv. Pavla, kada kaže: «Ne znam što bih najviše želio: da li umrijeti da idem s Kristom, jer je to mnogo, mnogo bolje, ili živjeti» (usp. Fil 1,21s).

Krist je uskrsnuo, nebo se otvorilo, smrt je pobijeđena. Sv. Pavao kaže: Ne znam da li bih više želio ići s njim ili nastaviti živjeti jer još imate potrebe mene. Napravio sam jednu pjesmu s ovim riječima. Možete ustati i, kao molitva Bogu, pjevati «Vodi me u nebo».      

Tekst sastavio Anton Pernat